Ulica

Ulica ide u susret sjeti,

Ispljuvana, mokra, pusta,

Sjena vrane na prozor sleti,

Na kojem trag ostaviše usta.

Srce je puklo na dvoje,

Raskršće nudi dva puta.

Na prvom, znam ko je,

Po drugom, neko luta.

Ludilo se sa jutrom budi,

Zaneseno svojim odrazom,

I običan dan ubrzano ludi,

Crveneći se i drugim obrazom.

Čujem vjetar kako plače,

Odbijen iskopanim rovom,

Bijesno šiba, kida sve jače,

A gnijezdo još visi pod krovom.

Od dana je potrošeno dosta,

Već se malo trgnuo, urazumio.

Od ludila samo trag osta,

Dan se na uličnoj lokvi umio.

Čujem vetar kako plače...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović