Bože, oprosti nam...

Nadiru ka uhu jaki zvuci,
Čuju se jasno čelična zvona.
Odvajaju tišinu u nadirućoj buci,
Bjesomučni  glasovi utišanog tona.

Sudiše mu pred Pontijem Pilatom,

Raspni ga! Svi vikaše u glas!
Na njega se bacaše kamenjem i blatom,
Na sebe prokletstvo u isti čas!

Umro je koliko i naša vjera.

A koliko nam je ostalo nade!?
Danas je samo sjećanje mjera,
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!

Tukli ga bičem, tekla je krv gola,

Vijenac od trnja stavili na glavu.
Poveli ga beskrajnom Ulicom bola,
Tamo gdje nebo zarasta u plavu.

Pljuvali ga dok je nosio krst!

Slabo se čula iz naroda dobrota.
Nije mogao da pomjeri ni prst,
Dok se na brdu rađala Golgota.

Ispod krsta se skupila masa,

Ljubav i krv se slivali u jedno.
Podjeljeni ljudi,a ista rasa,
Duboko u duši, svima svejedno.

Nadire ka uhu čelični zvuk, 

Zemlja hoće da prsne!
U glavama zvoni svakodnevni muk,
Dok Hristos u svima ne Vaskrsne.

Nadiru ka uhu jaki zvuci…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović