Noć se ne vraća

Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca

Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši

Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio

I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Predgrađe svijeta zla

Isto blato

Ista krv

Otvorene rane
A ne bole

Znaš li šta je smrt

Nemaš ti pojma

Ali, dogovorićemo se

Da ti pokažem jednog dana

Predgrađe svijeta zla

Ako otvoriš oči
Nećeš vidjeti ništa

Otvori lobanju
I sve ću ti reći

Ne budi luda

Slušaj ovu pjesmu mraka

Ne odugovlači sa odlaskom

Sad je prilika
Jer ko zna šta je iza

Da li ti znaš
Rađa li se dan
Ili tama dobija težinu
Mjesečeve prašine

Sulude igre koja nema kraja

Putujem kroz šuplja vremena
Nemam vremena da ih krpim

Samo idem

Jurišam na stijene
Iznikle iz jedne priče
O blatu i ništavilu

O ovlašnom dodiru kose
Pogledu koji vrišti

Idi, ama odlazi
Dok još možeš držati
Prokleto ispravljenu kičmu

Bježi u mrak, sakrij se

Dolaze prljavi ljudi
Beskrajna trulež

Ne razmišljaj
Ošini me kosom za kraj
I Bježi
Ljubav su stavili iza rešetaka
Bježi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Maklenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vrisak

 

 

 

Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Idi svojim putem

 

Ne potiskuj,

To nije put ka slobodi.

Izreci šta ti je na duši

I živi svoj život.

Ne seciraj lepotu,

Njena celina ima magiju.

Ona što opija,

Ona što jača,

Ona što zagreva i osvetljava,

Dušu, koja miriše

Kao zemlja,

Nakvašena obilnim kišama.

Ne potiskuj!

Idi svojim putem

I pokaži koliko ti nije važno,

Da li je pod nogama blato,

Ili zakovitlana prašina.

Ne potiskuj,

Jer će ti u potpunu tamu

Potisnuti dušu.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bože, oprosti nam...

Nadiru ka uhu jaki zvuci,
Čuju se jasno čelična zvona.
Odvajaju tišinu u nadirućoj buci,
Bjesomučni  glasovi utišanog tona.

Sudiše mu pred Pontijem Pilatom,

Raspni ga! Svi vikaše u glas!
Na njega se bacaše kamenjem i blatom,
Na sebe prokletstvo u isti čas!

Umro je koliko i naša vjera.

A koliko nam je ostalo nade!?
Danas je samo sjećanje mjera,
Bože, oprosti im, ne znaju šta rade!

Tukli ga bičem, tekla je krv gola,

Vijenac od trnja stavili na glavu.
Poveli ga beskrajnom Ulicom bola,
Tamo gdje nebo zarasta u plavu.

Pljuvali ga dok je nosio krst!

Slabo se čula iz naroda dobrota.
Nije mogao da pomjeri ni prst,
Dok se na brdu rađala Golgota.

Ispod krsta se skupila masa,

Ljubav i krv se slivali u jedno.
Podjeljeni ljudi,a ista rasa,
Duboko u duši, svima svejedno.

Nadire ka uhu čelični zvuk, 

Zemlja hoće da prsne!
U glavama zvoni svakodnevni muk,
Dok Hristos u svima ne Vaskrsne.

Nadiru ka uhu jaki zvuci…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hvala bogu i to će proći

Mnogo je toga po uglovima mraka.
Skupilo se svašta u ovoj zubatoj noći,
Pocjepani jastuk postade ko traka. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Stojim na vodi, a na nogama blato. 
Koliko još uspona na red će doći? 
Dok sam padao, skupljao sam zlato. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Ne saginjem glavu niti gledam gore. 
U meni su prirodne natprirodne moći. 
Gledam samo pravo, tamo gdje je more. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Sa vrhova me opet sjeverac pokosi, 
Pa se sagnuh ispod, u naručje samoći. 
Kao da čuh eho, neko viče: kako si!? 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Došao sam tamo gdje ruše pod skelama. 
Gdje se dan vrti oko ništavne ponoći. 
Baš tamo gdje se sjena oduvjek prelama. 
Pitanje: kako si? još mi je od pomoći. 

Dobro sam! Hvala bogu i to će proći...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sveti Nikola

Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,

Kućom odzvanja utišali mir.

U krilu su skrštene  ruke obe,

U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,

Nikole svetog, čudotvorca moćnog.

Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,

Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ukrašen žitom,

Upaljenom svećom igra plamen zlata.

Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,

Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,

Otvara domaćin, osmehom sav blista.

Podne se javlja sa zidnoga sata,

Hrana je na stolu, dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,

Grlo se kvasi natočenim vinom.

Zalogaj posan, klizi kao masan,

Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,

I moje su obrve ko njegove, bele.

Srce kreće da ubrzano štreca,

Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,

Još pomalo u mene zagleda i mari.

Odavno se krv sa venama miri,

Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Sa neba curi slap

 

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam steko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za dva, tri  kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje li se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crno , a kao da je u boji  zlata.

Sjedeći , sječem i zadnju  granu,

Sa koje padam u jezero  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko  i na uglu kap,

Na dugoj  trepavici, vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš i širiš.

Da budeš crv, u raspukloj hrastovoj kori,

Kroz  lišće opalo, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Šta ako

   

Šta  ako ne moraš sve znati,

I nije sve tako bitno, važno.

Ne moraš uopšte lovorike brati,

I ne moraš se predstavljati  lažno.

Šta  ako cijeli  svijet  je na dlanu,

I možeš  da ga zgrabiš u mahu.

Ne moraš  puštati ni  suzu  slanu,

Nikako ne moraš  sve u jednom  dahu.

Šta  ako staneš  pored  rijeke,

A ispod vode  pastrmka pliva.

Ne moraš imati misli prijeke,

Pusti  nek pogled  se u nju sliva.

Šta  ako nešto ti  postane  sveto,

Ne moraš  puno misliti na  to.

Samo pusti  da  rodi se  ljeto,

Brzo će iz srca  nestati  blato.

Samo pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović