Приказивање постова са ознаком leto. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком leto. Прикажи све постове

недеља, 30. новембар 2025.

Koferi na krilima




Već smo na kraju ljeta, a nedostaje.

Posebno taj ptičiji svijet, koji je u prolazu.

Još malo, pa se spremaju na dalek put, noseći svoje kofere na krilima.

Dopustile su nam da se neko vrijeme družimo.

Počastile su nas svojim fantastičnim pojavama i virtuoznim igrama u vazduhu.

Udostojile su nas raznovrsnim repertoarom cvrkutavih pjesama.

Bilo je tu i krikova, vrlo glasnih dozivanja.

Vjerujem da su im dijalozi bitni.

Neki kažu da ptice nikada ne upadaju jedne drugima u riječ.

Ljudi to  ne mogu.

Često posmatram domaće gugutke.

Kakav ritam , kakva igra, kakav ples! Kakva energija!

Stalno su u parovima i ponašaju se kao da vježbaju za nastup na svijetskom festivalu plesa.

Skupa sa njihovom gu gu poezijom, pletu jednu neprestanu predstavu.

Umjesto ulaznice, poželjan je mir i strpljenje.

Da ne bi prešlo u monotoniju, potrudio se jedan par djetlića. 

Kljucajući u svom ritmu, povremeno su slijetali na posudu sa vodom.

Par gutljaja i brzo nazad iz te gerilske akcije.

Napadnuta stara kajsija je dom i protivnik.

Još jedna gugutka. Usamljena na grani jabuke.

Posmatra pomno svaki moj pokret.

Trudim se da se ne pomjeram.

Djeluje zabrinuto!

Da li ptice imaju brige?

Ipak je odletjela do ograde. Pridržala se za stub, na kratko.

Stigao je i njen dečko. Sad šetaju po krovu ostave. ispod gustih krošnji šljiva ranjača.

Sa druge strane ograde, koka je upravo snijela jaje, pa se rakoli, objavljujući tu vijest cijelom komšiluku.

Đina leži pored mojih nogu, uporno pokušavajući da ugrize jednu dosadnu osu.

Pokušavam joj objasniti da osa nije muha i može da boli!

Pogleda me bijelo, opet škljocnuvši zubima, u fazonu: šta ti znaš o muhama!?

Da. Ko je ovde gospodar muha...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 11. септембар 2025.

Odškrinut prozor








Odškrinut je  prozor. 

Drhti vazduh, dok se migolji kroz noć.

Vrelina popušta. Zrikavci preuzimaju instrumente.

Po neki pucanj krila, dok se  ptica gnezdi na granama.

Od blistavo vrelog dana, ostao je trag u kalendaru.

Avgust lomi leto i guta ga pohlepno.

Kao krdo uplašenih bivola, zabada rogove u svaki ćošak dana,

 ne osvrćući se na duboke rane, iz kojih ništa ne teče.

Nervozni sati kucaju po zidu.

Skupljaju se oko prozora, prateći koliko je ostalo do mraka.

Dolazi li brzo ili se spušta lagano, držeći sumrak pod ruku.

Jastuk nakavašen čekanjem priziva jednu reč, koja se vraća niz grlo.

Ne daju mi zubi ništa reći. Čvor se zategao.

Mogu slobodno da visim niz obronke trnovitih snova.

Odškrinut je prozor...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

петак, 10. јул 2020.

Ljeto




Ljeto već vreba iza ugla,
Prosipa mirise po nosu.
Pokriva i ono malo rugla,
Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,
Ukrotilo jedan nervozni buk.
Dok stražu drži zlatni maslačak,
Uskočilo je kroz prozor kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,
Predaje nabujalu teritoriju.
Ljeto ga više goniti neće,
Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,
Za noge me vuče dugački čempres.
Čujem talase iza sedam gora,
Trčeći, brzo oblačim plavi dres.

Putevi se otvaraju na sve strane,
Hoću u svaki da kročim i lutam.
Zimom su zaleđeni oni što brane,
Da ljeto nogama i očima gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,
Kakve se to ptice čuju tamo?
Samo se plašim da ne nastane muk,
Da tišina ne dotrči ovamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,
Mrav uporno juri, nešto stalno radi.
Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,
Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti,
Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.
I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,
Evo nas zajedno, pijemo sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama i očima da gutam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 27. април 2017.

Večan dan




Dođi brzo, nasloni se na rame,
Da osetim miris vetra u kosi.
Da dve glave, malo budu same,
Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!

Ne pitah te, kako ti je ime,
A držim te satima za ruku.
U očima mi  otopliše zime,
I leta me snažno u tebe vuku.

Ti  ne govoriš, ne pitaš ništa,
Samo se ugnezdiš kao Sova.
To postaje deo našeg igrališta,
Noćima poznata, jutrima nova.

Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,
Gledam ti suzu kako se suši.
Osećam da nadolaznost slutiš,
I da te strah obuzima, guši.

Ti ne pričaš ništa, sve znaš,
A i šta će ti, pobogu reči.
Ovaj dan je večan i naš,
Ova večnost nas pomalo i leči.

Ti ne pitaš ništa...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 16. јануар 2017.

Vječnost





Dođi brzo, nasloni se na rame,

Da osjetim miris vjetra u kosi.

Da dvije glave malo budu same,

Dođi brzo, ma tuga nek se nosi!



Ne pitah te, kako ti je ime,

A držim te satima za ruku.

U očima mi  otopliše zime

I ljeta me snažno u tebe vuku.



Ti ne govoriš, ne pitaš ništa,

Samo se ugnijezdiš kao Sova.

To postane  dio našeg igrališta,

Noćima poznata, jutrima nova.



Ti ne pitaš ništa,samo ćutiš,

Gledam ti suzu kako se suši.

Osjećam da nadolaznost slutiš,

I da te strah obuzima i guši.



Ti ne pričaš ništa, sve znaš,

A i šta će ti, pobogu riječi!

Da ovaj dan je vječan i naš,

I da nas ta vječnost pomalo liječi.



Ti ne pitaš ništa...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

петак, 24. јун 2016.

Srce



Osmjehom je najavila ljeto,
Dana je iz takvog, bujnog mjeseca.
Odlučno na zimu uložila veto,
I krenula junom, juli da presijeca...

Ponekad želi da požuri Savu,
Da se sruči u Dunav, tu odmah, dole.
Jedan san, da joj se pretvori u javu,
Da rane po duši ni malo ne bole.

Hoda polako, ali zna i da jurne,
Iz mirne vode za čas nastane brzak.
Malo i od sebe da odleprša, furne,
Cipelom zgazi oblak, kad je već tako drzak.

Osmjehom je najavila ljeto,
Uveliko je vrelo i žestoko prži.
Srce joj veliko, bar kilogram neto,
Kad se nasmije, kao da ga usnama drži.

Cipelom je zgazila oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 25. мај 2016.

Ivona

Došla si sa snijegom i zimom,
I odmah sebi ušuškala mjesto.
Upalila vatru zajedno sa dimom,
Bez snebivanja, zasjela na prijesto.



Ponekad si pravila dimnu zavjesu,
Glumeći savršenu jačinu i grubost.
I kroz dim, oči ti zelene jesu,
I u njima vlažnim, drag sam ti gost.

Zima ti je brzo postala težak smor,
Pa si na usnama donijela proljeće.
Kad ljubiš i anđeli se poređaju u hor,
Tvoj osmjeh mi i u snove dolijeće.

Polako me vodiš za ruku nekud,
Naslućujem da prizivaš ljeto.
Iz hladog srca mi ističe stud,
Na sve crno i tmurno, ulažem veto.

U božijem marketu si me uzela slupanog ,
Nebeski blagajnik te pita: keš ili kartica?
Neka ide keš za ovog, čovjeka osvojenog,
Danas častim sve, blijeskom sa svog lica.

Ljetu je dala plavog tona, Ivona...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović







четвртак, 28. април 2016.

Šta ako


   




































Šta  ako ne moraš sve znati,
I nije sve tako bitno, važno.
Ne moraš uopšte lovorike brati,
I ne moraš se predstavljati  lažno.



Šta  ako cijeli  svijet  je na dlanu,
I možeš  da ga zgrabiš u mahu.
Ne moraš  puštati ni  suzu  slanu,
Nikako ne moraš  sve u jednom  dahu.

Šta  ako staneš  pored  rijeke,
A ispod vode  pastrmka pliva.
Ne moraš imati misli prijeke,
Pusti  nek pogled  se u nju sliva.

Šta  ako nešto ti  postane  sveto,
Ne moraš  puno misliti na  to.
Samo pusti  da  rodi se  ljeto,
Brzo će iz srca  nestati  blato.

Samo pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

среда, 6. април 2016.

Nomad




Ljeto  kampuje na tvom vratu,

I mekanu kožu čini tamnim medom.

Mjereći vrijeme po sunčevom satu,

Pokriva bore, a kosu ti boji blijedom.



Došla si iz daleka, od nekud sa juga,

Iz pogleda sijevaju nedogorjele vatre.

Na momente blijesne, pa se ugasi tuga,

Dok smjehom pokrivaš nomadske šatre.



Čudesan okret! Crvenom haljinom letiš,

Cipelom štiklu zabadaš, cvili drveni pod.

Kao da se zimskim vjetrovima svetiš,

Tresući o zemlju, uplavljeli nebeski svod.



Nestalo je svega i sve još je u toku,

Nemir me i sada gazi,ubrzano mrvi.

Sve boje i dalje su samo u tvom oku,

Samo crvena vrišti sa pločica tvoje krvi.





Prašina se sliježe, prstima ti prste grlim,

Sa usana mi otkidaš, komad po komad.

Sve moje mane češljaš,češljevima vrlim,

Sve tvoje puteve će gaziti,vječiti Nomad.


Prašina se sliježe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović