Приказивање постова са ознаком zrikavci. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком zrikavci. Прикажи све постове

четвртак, 11. септембар 2025.

Odškrinut prozor








Odškrinut je  prozor. 

Drhti vazduh, dok se migolji kroz noć.

Vrelina popušta. Zrikavci preuzimaju instrumente.

Po neki pucanj krila, dok se  ptica gnezdi na granama.

Od blistavo vrelog dana, ostao je trag u kalendaru.

Avgust lomi leto i guta ga pohlepno.

Kao krdo uplašenih bivola, zabada rogove u svaki ćošak dana,

 ne osvrćući se na duboke rane, iz kojih ništa ne teče.

Nervozni sati kucaju po zidu.

Skupljaju se oko prozora, prateći koliko je ostalo do mraka.

Dolazi li brzo ili se spušta lagano, držeći sumrak pod ruku.

Jastuk nakavašen čekanjem priziva jednu reč, koja se vraća niz grlo.

Ne daju mi zubi ništa reći. Čvor se zategao.

Mogu slobodno da visim niz obronke trnovitih snova.

Odškrinut je prozor...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

понедељак, 15. август 2016.

Ruke ti drži mrak...



Gdje nađe to plavo u oku, ženo?

Jesi li sa  neba  skinula, ukrala malo?

Želim, a ne znam gdje bih se djeno,

Utrobu mi prevrće tvog pogleda ralo.



Ćutiš, dok vjetar šapuće neku priču,

Tjerajući  grane da se lagano njišu.

Zrikavci ti kroz uši pjesmom zriču,

Obrvu crnu podižu, umor sa kapka brišu.



Zašto tamnom stranom ideš, hodaš?

Misliš da ne čujem ubrzan ti korak?

Zar žuriš da se bezumnoj  noći podaš?

Linija svjetla se gasi, ruke ti drži mrak.



Dok  padaš u ništa, duboko u mene, dole,

Teško je, kidam se i znoj me probija,jako.

Ruke su od olova, nepomične i gadno bole,

Ne pokušavam ništa, trag ne ostaje, ionako.



Znam da će ponovo oko blijesnuti  svjetlom,

Kroz neku trepavicu proći dugine boje.

Znam da se zaborav ne budi sa prvim pijetlom,

Potonulo je mnogo mene,a isplivalo  ništa tvoje.

Linija svijetla se gasi...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 3. јун 2016.

Sjenka

Rano popodne. Magistralni put ka Volosu.
Stepeni 33. Topljenje mozga 100%.
Hodač-Zombi. Kilometara 6.
Pratioc pri hodanju-sjenka. Vjerna.

Povratak iz sela uz stjenovitu obalu.
Ranac vuče unazad već povijena ramena.
Pola metra prostora da se sandale razmašu.
Autobusi me stišću.

Lijevo maslinjaci i planina, desno maslinjaci i more.
Misli mi rastu po brdima. Sjenci su duže noge od mojih.
Korake usklađujem sa zvukom zrikavaca.
Za petama mi je. Zastanem i zgazim. Stane i ona, prazna.
Imam li cilj? Ne. Samo hodam.
Ima li sjena cilj? Ima. Prati me.
Da li ja nekog pratim?
Možda. Mnogo je znakova pored puta.

Ispod jednog maslinjaka kamena plaža.
Odbacujem ono malo misli, jer i njih prati sjena.
Jedan talas brzo nadire.
Saginjem glavu i nestajem u njemu.

Sjenka je udavljena...

Dopisnik iz Džepova Maslinjaka:
Branislav  Makljenović