Ruke ti drži mrak...

Gdje nađe to plavo u oku, ženo?

Jesi li sa  neba  skinula, ukrala malo?

Želim, a ne znam gdje bih se djeno,

Utrobu mi prevrće tvog pogleda ralo.

Ćutiš, dok vjetar šapuće neku priču,

Tjerajući  grane da se lagano njišu.

Zrikavci ti kroz uši pjesmom zriču,

Obrvu crnu podižu, umor sa kapka brišu.

Zašto tamnom stranom ideš, hodaš?

Misliš da ne čujem ubrzan ti korak?

Zar žuriš da se bezumnoj  noći podaš?

Linija svjetla se gasi, ruke ti drži mrak.

Dok  padaš u ništa, duboko u mene, dole,

Teško je, kidam se i znoj me probija,jako.

Ruke su od olova, nepomične i gadno bole,

Ne pokušavam ništa, trag ne ostaje, ionako.

Znam da će ponovo oko blijesnuti  svjetlom,

Kroz neku trepavicu proći dugine boje.

Znam da se zaborav ne budi sa prvim pijetlom,

Potonulo je mnogo mene,a isplivalo  ništa tvoje.

Linija svijetla se gasi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović