Noć se ne vraća

Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca

Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši

Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio

I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U zubima mraka

 

Budimo se jutrima izgubljeno

U svijetu izlizanom kao tepih

Od koraka prodane generacije

Zaglavljene u zubima mraka

U jeku egzistencijalne frustracije

Upadamo u stanje praznine i besmisla

Prekriveno debelim slojem dosade

Koja nas šiba i goni putevima

Naizgled pravim i mekanim

Ispod kojih vreba oštro

I otrovno trnje

Koje stvara privid blizine

Dok vrhovi na horizontu ostaju nedodirljivi

Nikada popeti

Gomila prepreka na putu

Mogla bi da postane put

U neki netaknut svijet

Ili je samo ugažena staza do ambisa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čujem mrak

Kratak zimski dan

Pojedoh sve do duboke noći

Hladan vazduh liže treperava ulična svijetla

Glasna psovka zvoni klizavom ulicom

Na pola spuštena roletna
Skriva obrise visokih zgrada

Pogled na ulicu
Mi vraća zabludjele misli

Oči raširene
Oči zatvorene

U glavi odzvanja surova tišina

Okrenuh se
I zagledah u tamu sobe

U prisne stvari pokrivene mrakom

U mekane jastuke
Tvrdokorne praznine
Uokvirene naborima lelujavih sjenki

Soba miriše na strah

Gledam u mrak

Čujem mrak

Duboko je u meni

Provlači svoje pipke
Kroz zadebljale vene

Lažem da ništa ne osjećam
Navlačeći iskeženi osmjeh

Prevlačeći prstima po vratima
Zaključanog krvotoka

Dok soba miriše na strah... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Anestezija

 

 

Hladno je veče. Pada sitna kiša. Nešto sam depresivan. Skuvah čaj. Odvratan. Skuvah kafu. Može proći.

Samo da nije tog glupog zvuka iz oluka.

-Takakkakakaka...

Kapi  za mučenje. Nekome i to prija. Baš sam nadrndan. 

I soba je mučna. Zidovi se zbijaju. Kao da se ogromna presa pomera.

- Bilo bi dobro da malo izađem.

-Ali kiša pada.

-Pa šta.

- Ništa.

- Mrzi me da se pomeram.

- Ne spava mi se. Još je rano.

- Šta da radim?

-Da popijem neku pilulu? To je tek gadno!

- Anestezija!

-Možda ipak.

-Razmisli.

- A šta da razmislim?

- Glava mi je u presi.

-Čudan si.

-Jesam.

-Mnogo si sam.

-Jesam.

-Pa,šta ti je?

-Ništa.

-Kako ništa? Jesi li bolestan?

-Nisam. Dosadan si!

- Ja dosadan!? Pogledaj se.

-Gledam. Nema ničega.

-E, baš si lud!

-E, baš ti hvala!

Kiša je i dalje padala. Pio sam kafu u malim gutljajima. Na prozoru su se topile muzge mokre prašine. Napolju se i drveće stislo. Jedna grlica stoji na grani, strpljivo kisnući. Da li je njoj hladno? Da li je depresivna? Ne bih rekao.

-A muzika?

-Šta muzika?

-Da pustiš neku stvar?

-Nešto veselo i živahno?

-Nik Kejv-Duboka voda?

-Uf! Uf!

-Šta?

-Ma, demetrin je sasvim ok.

-Misliš?

-Ne mislim. Znam.

Kiša ne odustaje.

Koračam kroz duboku vodu u pravcu nemirnog sna...

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Silueta

 

 

Preko prozorskog stakla plače kiša, već satima. Metalne rešetke štite horizont od nestajanja.

Lagani vetar češlja i skuplja okrajke magle u neku pristojnu frizuru.

Na staroj jabuci, već je staro i lišće, mada tek pristiže jesen. Dugo, vrelo leto odjednom izdahnu, kao da se i samo iscrpilo sopstvenom jarom. Celo prepodne se uvija i snebiva. Neka doza sivila pritiska okolinu. Kao da nema nigde živog stvora, a vidim dve pokisle kokoške kako čeprkaju travu. Taman kad potonem u dugo, blaženo  ćutanje, začujem komšinicu i odjek spikerfona sa njenog mobilnog aparata.

-Jel me čuješ!? Kažem ti, dodaj šoljicu jabukovog sirćeta i kašiku šećera.

-Koliko šećera?

-Ama, jesi gluva!? Jednu kašiku!

Borbu između glasnog i tihog prekriva pojačani pljusak. Jedna svraka dolete na prozor i držeći se za rešetku, zagleda se unutra, kao da me vidi. Kao da se čudi. Šta radi taj čovek? Samo sedi i gleda!

Da. I sam se pitam. Šta radi taj čovek, osim što ćuti, gledajući lišće kako samo sebe premazuje žuto crvenim nijansama. Čovek koji prisustvuje direktnom prenosu jednog običnog, kišnog, dugo željenog dana. Čovek, slučajni  dopisnik iz jednog malog džepa prirode. Namerno istrgnut iz čamotinje gradske vreve,sedi kraj prozora, zatečen naglom promenom u vanjskom i unutrašnjem svetu. Naslućujem sopstvenu siluetu. Eto, sretnemo se ponekad ovaj ja i onaj drugi,unutar mene. Nema tu bog zna šta da se prepriča. Moglo bi to da stane u par reči:

-Ehej!

-Ko si ti?

-Ja?

-Pa, ti!

-Ma ja sam...Ma slučajno sam tu. Što pitaš?

-Što me gledaš?

-Ama, onako! Mislio sam da sam to ja.

-Zar ličimo?

-Ko to zna! Ja bih rekao da se znamo.

-Ne. Nikad te nisam video.

-Otkud onda ti na prozoru! I šta hoćeš!?

-Ništa. Što si nervozan. Samo gledam kišu.

-Gledaš kišu?

-Da.

-Svašta! Hajde, idi sa mog prozora!

-Ovo je moj prozor! Ali, neka te. Ostani. Ja svakako moram otići.

-Što! Naljutio si se?

-Ma ne. Odoh da skuvam kafu...

Skliznu silueta sa stakla. Upalih šporet. Zacrvenela se ringla ispod izgrebane džezve.

Kao da sam oduvek zalepljen na taj prozor. Vabi mi pogled i dok stavljam dve kašike kafe u vrelu vodu. Samo da ne pokipi. Dobro je. Još pola kašike šećera. Eto.

-Hoćeš kafu?

Tišina. Samo mi u srednjem uhu zvoni taj dosadni tinitus...

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U kavezu skrivenog razuma

Vrela ruka je na čelu

Iznad natuštenih obrva

Utjeha dolazi iz ćutanja
Sa stolice bez naslona
Besprekorno ispravljenih leđa

Slike prošlog dana
Naviru iza zatvorenih očiju

Užurbana prolaznost
Skakuće gore dole

Stojim u nekom maglovitom uglu
Čvrsto ubijeđen da tu stanujem
I da me uopšte ne primjećuje
Čovjek koji lupa štapom
Dok promiče mračnom ulicom

Neobičan, čudan čovjek

Još čudniji je onaj što ga gleda
Kroz stisnite prolaze između trepavica

Smjelost je glatko prolazila
Dok se ustegnutost zaglavila
U tom uglu isfoliranog divljenja

Ruka na vratima
Kap po kap otiče razum

Užasnut i sam na tamnoj strani ulice
Grubo razmičem zavjese
U kavezu skrivenog razuma

Sloboda hladi lice
Oštrije od leda

Ljudi se ugibaju

Dugi životi bez smisla

Jadna, napaćena bića
Ptice bez cvrkuta

Nijema pesma pritajenog straha
Zastrašujuća zvona mrtvih duša

Tako je teška sumnja i nesklad

Budale i zlikovci urlaju
Dok se besmislene želje
Vuku po kaldrmi

Svijetlo se pomalja i gubi

Jesmo li na putu
Ili se lavirint ponavlja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zamka za vetar

 

 

Otvorih  prozor, hvatajuću vetar u zamku lepršajuće zavese. Nebo se naglo zaplavilo, ostajući bez nekoliko velikih oblaka, čuvara. U debeloj krošnji kajsije, dve grlice igraju svoj omiljenu igru ljubavi. Psihološki slučaj petla iz komšiluka, kukuriče kao sumanut, svakih pet minuta. Iz komšijskog dvorišta dopire uporan lavež. Kroz lišće  jorgovana, patrolira  krupan stršljen. Kao mali helikopter, zvuk krila upozorava da je na ozbiljnom zadatku. Sunce danas greje na dvojku, podnošljivo. Toplo i hladno se preskaču.  Popodne se svečano rasporedilo po livadama, na dnu sela. Miris nadolazeće jeseni škaklja nozdrve. Stegnuta usta bi da nešto kažu, ali ćute. I oči govore ćuteći,  skupljajući svet u dva okrugla otvora...

-Vau!

-Što me prepade! Šta je sad?

-Vau! Vau! (uporno me vrlo ozbiljno gleda, jedna Irska princeza).

-Koliko je sati? Pola tri! Opa! Vreme je za ručak?

-Vau!

-Da,da. Kratko i jasno! Evo idem, gospođice.

Đina ima nepogrešiv osećaj za tačno vreme. I vrlo snažan način da pokaže koja su njena očekivanja, kad je hrana u pitanju.

-Da li želite klot granule ili sa dodatkom ćurećeg nareska?

-Grrrrr! Ne davi! Stavi nešto i brže to malo! Gladna sam.

-Za par minuta, vaš obrok će biti poslužen...

-Kakav davež!

-Izvolite! Prijatno. Halapljiva neman!

Za minut je posuda bila prazna! Potom je sela ispred mene i gurnula me šapom, ni malo nežno:

-Vau!

-Šta je sad!?

-A keksić?

-Joj, keksić! Izvinite molim vas! Ide keksić. Izvolite...

Progutala je keksić kao muhu i ispustila malo gasova uz piskavi zvuk.

-Prdnula si!?

-Molim!? Svašta!

Uvređeno je zamahnula kitnjastim riđim repom i izašla u dvorište, tražeći adekvatan hlad za njeno veličanstvo. Domalo se začulo neko mumlanje. Udobno se smestila...

Sumrak se skroz polako, kao strpljiva mačka u lovu, privlačio do praga sanjive večeri. Boje su gubile oštrinu, uzalud se opirući nadolazećoj tami. Napokon je i psiho petao utihnuo, terajući svoje koke u sigurnost njihove garsonjere. Dan je zasluženo krenuo na počinak...

Na stepeništu se začu zvuk nežnih psećih štiklica.

-Vau!

-Šta!? Nisi valjda opet gladna?

-Baš si namćor! Pomazi me.

-Bože, šta li sam ti zgrešio!?

-Ne kukaj! Daj počeši me. Tu, ispod leve plećke. I po stomaku. Da,da. Tako. Grrrrmmmrrr.

-Kakva beštija! Nije ti ovo dvorac u Irskoj! Da nećeš možda i da te izmasiram?

-Vaaaaauuuu! Može, može. Nešto me leđa žuljaju. Joj, pa ti si kralj! Još malkice...

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Povjetarac

 

Bila je kao otisak moje želje.

Razlog mojih skrivenih stremljenja.

Blistavi  raspršivač svim mojim sumnjama.

Čistač sa ogromnom četkom, mog taloga, mog otpada.

Brza pokretna stepenica iz pesimizma u šmekerski dan.

Mali rudnik sa ogromnom količinom zlata.

Ustajale sjenke učmalog grada, nisu pokrile njen sjaj.

Samo su ga naglašavale.

Znao sam je dugo ćutke posmatrati, dok nešto radi ili priča.

Govorila je cijelim tijelom.

Znala je sve objasniti jednim pokretom.

Ozareno se smijala na svim jezicima, a najljepše je psovala na francuskom.

I šaptala!

Rijeka skladnih i melodično kotrljajućih riječi, doticala mi je do srednjeg uha, dok je glava,nepomična i utrnula, pokušavala progovoriti očima.

Dugo stojim kraj prozora.

Pokušavam da je kroz maglovito staklo sjećanja prizovem.

Vijekovima je nema, ama ima!

Kroz svaku dlaku na rukama se probije iz tih vremenskih daljina, tiho kotrljajući:

-Je suis venu...

Poslednji noćni tramvaji sustižu prve jutarnje.

Misli se roje kao varnice iz strujnog dotoka.

Jedini putnici kroz usnuli grad.

Jedini svjesni požara života, bez želje i snage da ih gasimo.

Duge neizbrisive noći uz: „Call me the Breeze“, J.J.Cale-a i čašu gustog, crnog Plavca.

Ili nekog drugog vina, što oblaže grlo i svijest ljekovitim svojstvima.

Prozor se i dalje magli, kao da želi pomoći.

Bistar um tu ne može ništa.

Mali talasi me moćno zapljuskuju.

Moj čamac je odvezan i nije me briga.

Noćas oluje stižu bez najave.

Talasi zapljuskuju obalu, a srce usporava ritam, tonući sve dublje, ispod svjetlucave površine rijeke.

-Je suis venu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čudni prozori

Ćuti pusta noć

Neosjetljivo se šunja

Gmižući kao gušter
Što pravi hrapave sjene
Na riječima neizgovorenim

Kroz bespuća podsvijesti

Lutalica u svojoj glavi

Dječiji osmijeh ili strah

Otegnuti zov sa usana
Traži kraj koji se ne nazire

Tamna su klupka
Nepoznatih oblika

Nema ničega
Osim tišine
Koja se pravi mrtva
Dok se oprezno primiče jutro
Kroz iskidanu zavjesu mraka

Tišina koja odzvanja
Spotičući se o narasle sjene
Nastojeći da uguši šapat
Koji dolazi iz dubokih jama

Odmiče noć

Pijana od trajanja

Teška kao koraci u cokulama

Pristiže ozeblo jutro

Raste strah od svjetlosti

Čudni prozori su odškrinuti
Da propuste ledeni dah

Ima li koga
Dole u pomućenoj svijesti

Ne
Ne čujem ništa
Ne vidim ništa

Nešto slutim.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjenke strašila

U vrelom danu
Ključa pokušaj promjene
Potoci svijesti
Traže šira korita

Fali mi jak talas
Koji će srušiti
Nakupljene ograde
Onaj odlučni talas
Posle kojeg
Ne možeš nazad
A naprijed te čeka
Nešto nepoznato

Iskrivljeni su znaci prošlosti
Novi putevi su označeni
Drugim bojama
Staze do šarenog svijeta
Vode preko naplatnih rampi

Nakon tankog sloja magle
Otvara se svijet

Koji te zavodi

Kojeg sanjaš

Čežnjivo čekaš

A onda vidiš
Da nema ničeg
Što si želio

Da su to samo sjenke
Svuda postavljenih strašila

Vječiti putnik
Je sklon čuđenju
Ako naiđe na stazu
Koja bi mogla
Da ga povede
U neki svijet

Bez strašila

Bez prošlosti

Bez budućnosti

Samo u neki svijet
Bez kapuljača i maski

Tamo negdje
U neki drugi svijet... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pozovi me

Pozovi me bilo kada
Ni u ponoć nije kasno

Pozovi i nešto pričaj
Nemoj zastajati
Makar to bila
I gomila gluposti

Ne brini
Prijaće mi tvoj glas

Ta boja što škaklja uho
Koje je gluvo
Na sve pokušaje tišine

Samo jednu rečenicu
Govori u nizu

Poveži riječi zvukom

Budi heroj ove noći

Spasi jedan svijet
Od raspadanja

Samo noćas
Pozovi me
Kao da nema više
Nijednog dana u ponudi

Kao da su već izcurili

Pozovi me
Dok zvijezde ukočeno čkilje
Sa mog neba
Uglačanog nekim sredstvom
Za visoki sjaj 

Pokaži mi da znaš
Kako se aritmija ubrzava

Dok srce preskače
Po tri stepenice
Želeći da te stigne

I uhvati za nogavicu
Lepršavih pantalona

Na nogama uzbudljivo odlučnim
Da nikada ne prestanu
Plesati uz ritam
Koji me zatvara

U krug ovog totalnog mraka
Iz kojeg ne vidim vrata
Kao da izlaza i nema

Pozovi me

Stavi mi glas na lice

Glas ubjedljivo jasan

Kao da dolazi iz zvučnika
Jedne zvijezde koja jeste san

U kojem se svjetlo i mrak
Bodu oštrim rogovima

Na silueti nepostojećeg mosta

Pozovi me... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović