Sjenke strašila

U vrelom danu
Ključa pokušaj promjene
Potoci svijesti
Traže šira korita

Fali mi jak talas
Koji će srušiti
Nakupljene ograde
Onaj odlučni talas
Posle kojeg
Ne možeš nazad
A naprijed te čeka
Nešto nepoznato

Iskrivljeni su znaci prošlosti
Novi putevi su označeni
Drugim bojama
Staze do šarenog svijeta
Vode preko naplatnih rampi

Nakon tankog sloja magle
Otvara se svijet

Koji te zavodi

Kojeg sanjaš

Čežnjivo čekaš

A onda vidiš
Da nema ničeg
Što si želio

Da su to samo sjenke
Svuda postavljenih strašila

Vječiti putnik
Je sklon čuđenju
Ako naiđe na stazu
Koja bi mogla
Da ga povede
U neki svijet

Bez strašila

Bez prošlosti

Bez budućnosti

Samo u neki svijet
Bez kapuljača i maski

Tamo negdje
U neki drugi svijet... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pozovi me

Pozovi me bilo kada
Ni u ponoć nije kasno

Pozovi i nešto pričaj
Nemoj zastajati
Makar to bila
I gomila gluposti

Ne brini
Prijaće mi tvoj glas

Ta boja što škaklja uho
Koje je gluvo
Na sve pokušaje tišine

Samo jednu rečenicu
Govori u nizu

Poveži riječi zvukom

Budi heroj ove noći

Spasi jedan svijet
Od raspadanja

Samo noćas
Pozovi me
Kao da nema više
Nijednog dana u ponudi

Kao da su već izcurili

Pozovi me
Dok zvijezde ukočeno čkilje
Sa mog neba
Uglačanog nekim sredstvom
Za visoki sjaj 

Pokaži mi da znaš
Kako se aritmija ubrzava

Dok srce preskače
Po tri stepenice
Želeći da te stigne

I uhvati za nogavicu
Lepršavih pantalona

Na nogama uzbudljivo odlučnim
Da nikada ne prestanu
Plesati uz ritam
Koji me zatvara

U krug ovog totalnog mraka
Iz kojeg ne vidim vrata
Kao da izlaza i nema

Pozovi me

Stavi mi glas na lice

Glas ubjedljivo jasan

Kao da dolazi iz zvučnika
Jedne zvijezde koja jeste san

U kojem se svjetlo i mrak
Bodu oštrim rogovima

Na silueti nepostojećeg mosta

Pozovi me... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gase se boje

Ledeni vjetar

Umiva studeno jutro

Preko zgurenog drveta
Prelijeću vrane

Škrta svijetlost dana
Polako silazi niz put

Izlazim iz narasle noći
Iz mračnih ćoškova
Punih krilatih spodoba
Nadvijenih iznad glave
Prekrivene hladnom jezom

Ćuti sumorno jutro

Ćutimo zajedno
Sa obje strane prozora
Dok topao dah
Ostavlja zamagljen trag
Prefinjenog tkanja tuge
Koju svitanje tjera
U treperavu mrežicu

Otima se zavezana misao
Potopljena tišinom

U naletu sivila
Gase se sve boje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Đon na nijemim licima

Oči, sjajne od sjećanja

Brzo su topile noć

Ovo ugaženo jezero tame

Fleksibilan krug bijede

Ptica slomljenog krila

Bolan pogled na nemoć

Na granicama uma

Stoje olovni vojnici

Čuvaju horde ludila

Gazeći nijema lica

Dječije poglede

Tvrdim đonovima

Skoči čovječe

Zajaši tu tamu

Zaplivaj u tom katranu

Šta fali posutom perju

Ako se iz mraka zabluda

Nazire dan

Jer oči su mi sjajne od sjećanja

Na strast

Na golemo juče

Što vuče za otkinutu ruku

Ostatak nadolazećeg sutra

Prekrivenog prašnjavom zavjesom 

Čekanje izblijedilo od vijekova

Da se noć i dan slože

Bar u toj tankoj liniji

Umiranja i rađanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Plašim se sebe

Umoran osmjeh širiš

Zadovoljna si sobom
Boja na licu ti blijedi

Koliko godina odlazi
Kroz urođenu sklonost

Koliko tupih mozgova
U grubim četvrtastim glavama

Tijela koja sjede u pozlaćenim stolicama

Stojiš visoka i plava
Čekaš odraz u mojim očima

Dobro izgledaš ženo
Naspi nam neko piće

Lijepa si u tim čarapama boje kože
Sa vratom malo nakrivljenim
Nenametljivog pogleda
I blago uznemirenih usana

Osmjeh čudan, umiljat

Neuvjerljiv izraz zrelosti
Koji mi se naglo dopao

Nabrano čelo se vedri

Plašim se sebe

Bojazan grize grlo
Ogledalo se obnažilo
U prostačku ljepotu

Sloboda traži okvir
Tiho raspršenih uvjerenja

Ispod sirove slike života

Te živahne drskosti
Krhkog čamca
Na nemirnom moru
Proste bezobzirnosti 

Dok umoran osmjeh širiš

Plašim se sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Budi bilo gdje

Budi bilo gdje

Samo idi

Uradi to brzo
Nestani
Dok sam još tu

Bez glasa
Bez sluha

Konfuzan

U nekom srednjem svijetu

Dok traje praznik unutrašnjeg zvona

Još sam tu
Utišan, miran

Sa otkucajima srca
Dovoljnim da živim

Jer još sam tu
U svom snu

U dubokom porivu
Da zaronim glavu
U sivu zonu
Moj novi dom
Pustinja, stepa i tajga

Znam
Dobro je

Još sam tu

Dovoljan
Pokidan
Sebi stran

Slavljenik prošlih vremena
Prošlih života

Davljenik

Utopljenik
Koji vrišti
Tu sam!

Dobro je

Tu sam

Idi samo
Bilo gdje
I biću dobro

Biću skroz u redu

Kad podignem ruke
I savijem ukočene prste
U polomljenu pesnicu

Udaram u vjetar

U centar oluje
Dok bjesni
U ovom zagađenom tijelu

Dobro je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Predgrađe svijeta zla

Isto blato

Ista krv

Otvorene rane
A ne bole

Znaš li šta je smrt

Nemaš ti pojma

Ali, dogovorićemo se

Da ti pokažem jednog dana

Predgrađe svijeta zla

Ako otvoriš oči
Nećeš vidjeti ništa

Otvori lobanju
I sve ću ti reći

Ne budi luda

Slušaj ovu pjesmu mraka

Ne odugovlači sa odlaskom

Sad je prilika
Jer ko zna šta je iza

Da li ti znaš
Rađa li se dan
Ili tama dobija težinu
Mjesečeve prašine

Sulude igre koja nema kraja

Putujem kroz šuplja vremena
Nemam vremena da ih krpim

Samo idem

Jurišam na stijene
Iznikle iz jedne priče
O blatu i ništavilu

O ovlašnom dodiru kose
Pogledu koji vrišti

Idi, ama odlazi
Dok još možeš držati
Prokleto ispravljenu kičmu

Bježi u mrak, sakrij se

Dolaze prljavi ljudi
Beskrajna trulež

Ne razmišljaj
Ošini me kosom za kraj
I Bježi
Ljubav su stavili iza rešetaka
Bježi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Maklenović

Toboganom do pakla

Ćute vrhovi

Dok ćutke koračam

U dubokom snu

Na mekom putu

Noćnog neba sjećanja

Preko mostova
Sa vazduhom oko uha

Sa tamom u oku
Koje uporno traži
Neke neviđene boje

Neku svrhu

Otvoren svijet
Pogodan čulima

Dovoljan za sve

Za bića sazdana

Od visine
Od daljine
Od dubine

Neprolazni svijet

Za ove borbe
I puteve
Očigledno prolazne

Unutrašnji svijet
Obmanjen radostima
Osokoljen tugom

Stepenicama do vrata raja
Toboganom  do pakla

Još jednu vožnju, molim

Da se posle uspona
Naglo sunovratim
U obliku beznačajne mrlje

Dok nestaje stvaran svijet

Neviđeno širok
Beskrajno veliki

Putem uglačanim
Vrhunskim sjajem
Nepresušne potrebe
Da daljine dobiju smisao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gangsteri mraka

 

Gromglasna tama se odmotava

Noć se penje po drveću
Dok ptice uporno ćute

Dolazeći san gleda svoja posla

Raste mi sova u očima

Nijemo ponavljam neki refren
I pratim sjene na zidu

Tišina života odzvanja u glavi
Ukletost davi zdrav razum

Svi trikovi su raskrinkani
Sva vrata do raja su zaključana

Vrijeme je za polazak

Skidam povodac sa misli
Napuštam to varljivo utočište
I ulazim u krug
U kome duhovi živo plešu
Praveći lelujave tonove
Bezglasnog vriska

Privlače se tiho gangsteri mraka
Ispeglanih lica
I mrtvih očiju

Mogu ja ovo

Mada hramljem nažuljanim mozgom

Komadam svoj um gomilom žileta
Gledajući srce kako duboko tone
Rasipajući bespomoćnu tugu
Kao kolutove dima iz zamotane cigarete
Kroz koju izbija jauk
Zanijemelih miliona...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Šapni mi nešto

 

Svetlucala je kao vizija

Pred začuđenim očima

Privlačan duh sa činima

Ljuljala se duša bez kočnica

Odškrinula se vrata iz mraka

Ništavna stvarnost
Povlačila se iz borbe

Zbrka zvukova
Prepuštala se
Nenametljivoj tišini
Dok se miris tihe noći
Širio nadraženim nosnicama

Napete strune svesti
Prošlost zateže bujicama
I preti da razvali sve ustave

Duh u zgužvanom haljetku

Zgažene usne što glasno ćute

Talas prostačke želje
Strah od ouobrazilje

Da li ćeš doći
Da li ćeš moći
Da li baš sve znaš

Otvori vrata širom
Neka pobegne mrak

Šapni mi nešto čedno

Nešto od čega se
Čvor na pertlama sam odveže

Nešto što jabučicu na grlu
Zategne u žestok hropac

Šapni mi što god ti padne na pamet

Ma nek bude jeftino i prosto
Onda će i vampir pobeći
Zajedno sa ustajalim mrakom

Šapni mi nešto... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oči mokre od čekanja

Ozbiljno uzvraćen pogled
Ispod kapuljače kišnog ogrtača

Naglo crvenilo na licu
Omekšalo je oholo držanje

Tvoj stav savršenstva

Kalup ozbiljnosti
Je polako mijenjao formu
Dok se uvježbani dio povlačio

Sve vježbe su ostale uzalud
Pred talasom razoružavajućeg
Naleta osmjeha
Kojim  si me  napala
Kao vješt general
Sa svim trupama
U istom trenu

Vještina lažne ravnodušnosti
Se raspadala kao pocjepane
Trake magle pod navalom vjetra

Uobraženi svijet se kršio
U komade
Ostavljajući cijelim
Samo oči, mokre od čekanja

Odlazeći, gazila si strah
Užurbanim korakom
Oštrim štiklama

Da li si ti u oblacima
Ili hodaš ovom zemljom

Vidiš li ponor
Ili te baš briga
Za sve pukotine
Teške naravi

Uznemirena si kao sumrak
Dok sunce preskače brdo
A dan neumorno okreće pedale
Odlazeći na zasluženi počinak

Iznad niskih krovova
Apsolutnog ništavila
Lice ti je prekriveno sjenom

Podignuto ka nebu
Neprestano se penje
Uskom stazom
Iznad strme provalije

Kao da će kiša... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Duboki kanjon duhova

Okačen o vazduh
Visim kao promjena

Pitaš me gdje idem
Šta tražim
Šta gubim

Opsjednutost
Spokoj

Teturaju mi misli
Kroz večernju maglu

Visoko na brdu smije se mjesec

Nešto sam ti htio reći
Nešto nije u redu

Razbojnik sam
Prvi znak ludila

Istetovirana ruža
Na spuštenim kapcima

Okačen o vazduh
A jedva da dišem

Skidam slojeve besmislice
I bacam ih duboko
Kao koru od banane

Bježim odnekud
Gdje nisam ni bio

Nosim sva pisma
Davno napisana nikome
U prošivenom džepu
Nepotrebnih sjećanja

Pisma adresirana
Na kanjon duhova

Zadnja pošta
Daljine
Planine

Izgužvana plava haljina
I prokleta sjećanja

Sa namrštenog  lica
Čovjeka koji putuje
U jednom smjeru

Slušajući opominjući glas
Neke rijetke ptice
Jako stežući pisma
Upućena nikome
Dovoljna sama sebi

Napisana iznad litice
Dubokog kanjona duhova 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović