Zamka za vetar

 

 

Otvorih  prozor, hvatajuću vetar u zamku lepršajuće zavese. Nebo se naglo zaplavilo, ostajući bez nekoliko velikih oblaka, čuvara. U debeloj krošnji kajsije, dve grlice igraju svoj omiljenu igru ljubavi. Psihološki slučaj petla iz komšiluka, kukuriče kao sumanut, svakih pet minuta. Iz komšijskog dvorišta dopire uporan lavež. Kroz lišće  jorgovana, patrolira  krupan stršljen. Kao mali helikopter, zvuk krila upozorava da je na ozbiljnom zadatku. Sunce danas greje na dvojku, podnošljivo. Toplo i hladno se preskaču.  Popodne se svečano rasporedilo po livadama, na dnu sela. Miris nadolazeće jeseni škaklja nozdrve. Stegnuta usta bi da nešto kažu, ali ćute. I oči govore ćuteći,  skupljajući svet u dva okrugla otvora...

-Vau!

-Što me prepade! Šta je sad?

-Vau! Vau! (uporno me vrlo ozbiljno gleda, jedna Irska princeza).

-Koliko je sati? Pola tri! Opa! Vreme je za ručak?

-Vau!

-Da,da. Kratko i jasno! Evo idem, gospođice.

Đina ima nepogrešiv osećaj za tačno vreme. I vrlo snažan način da pokaže koja su njena očekivanja, kad je hrana u pitanju.

-Da li želite klot granule ili sa dodatkom ćurećeg nareska?

-Grrrrr! Ne davi! Stavi nešto i brže to malo! Gladna sam.

-Za par minuta, vaš obrok će biti poslužen...

-Kakav davež!

-Izvolite! Prijatno. Halapljiva neman!

Za minut je posuda bila prazna! Potom je sela ispred mene i gurnula me šapom, ni malo nežno:

-Vau!

-Šta je sad!?

-A keksić?

-Joj, keksić! Izvinite molim vas! Ide keksić. Izvolite...

Progutala je keksić kao muhu i ispustila malo gasova uz piskavi zvuk.

-Prdnula si!?

-Molim!? Svašta!

Uvređeno je zamahnula kitnjastim riđim repom i izašla u dvorište, tražeći adekvatan hlad za njeno veličanstvo. Domalo se začulo neko mumlanje. Udobno se smestila...

Sumrak se skroz polako, kao strpljiva mačka u lovu, privlačio do praga sanjive večeri. Boje su gubile oštrinu, uzalud se opirući nadolazećoj tami. Napokon je i psiho petao utihnuo, terajući svoje koke u sigurnost njihove garsonjere. Dan je zasluženo krenuo na počinak...

Na stepeništu se začu zvuk nežnih psećih štiklica.

-Vau!

-Šta!? Nisi valjda opet gladna?

-Baš si namćor! Pomazi me.

-Bože, šta li sam ti zgrešio!?

-Ne kukaj! Daj počeši me. Tu, ispod leve plećke. I po stomaku. Da,da. Tako. Grrrrmmmrrr.

-Kakva beštija! Nije ti ovo dvorac u Irskoj! Da nećeš možda i da te izmasiram?

-Vaaaaauuuu! Može, može. Nešto me leđa žuljaju. Joj, pa ti si kralj! Još malkice...

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Povjetarac

 

Bila je kao otisak moje želje.

Razlog mojih skrivenih stremljenja.

Blistavi  raspršivač svim mojim sumnjama.

Čistač sa ogromnom četkom, mog taloga, mog otpada.

Brza pokretna stepenica iz pesimizma u šmekerski dan.

Mali rudnik sa ogromnom količinom zlata.

Ustajale sjenke učmalog grada, nisu pokrile njen sjaj.

Samo su ga naglašavale.

Znao sam je dugo ćutke posmatrati, dok nešto radi ili priča.

Govorila je cijelim tijelom.

Znala je sve objasniti jednim pokretom.

Ozareno se smijala na svim jezicima, a najljepše je psovala na francuskom.

I šaptala!

Rijeka skladnih i melodično kotrljajućih riječi, doticala mi je do srednjeg uha, dok je glava,nepomična i utrnula, pokušavala progovoriti očima.

Dugo stojim kraj prozora.

Pokušavam da je kroz maglovito staklo sjećanja prizovem.

Vijekovima je nema, ama ima!

Kroz svaku dlaku na rukama se probije iz tih vremenskih daljina, tiho kotrljajući:

-Je suis venu...

Poslednji noćni tramvaji sustižu prve jutarnje.

Misli se roje kao varnice iz strujnog dotoka.

Jedini putnici kroz usnuli grad.

Jedini svjesni požara života, bez želje i snage da ih gasimo.

Duge neizbrisive noći uz: „Call me the Breeze“, J.J.Cale-a i čašu gustog, crnog Plavca.

Ili nekog drugog vina, što oblaže grlo i svijest ljekovitim svojstvima.

Prozor se i dalje magli, kao da želi pomoći.

Bistar um tu ne može ništa.

Mali talasi me moćno zapljuskuju.

Moj čamac je odvezan i nije me briga.

Noćas oluje stižu bez najave.

Talasi zapljuskuju obalu, a srce usporava ritam, tonući sve dublje, ispod svjetlucave površine rijeke.

-Je suis venu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čudni prozori

Ćuti pusta noć

Neosjetljivo se šunja

Gmižući kao gušter
Što pravi hrapave sjene
Na riječima neizgovorenim

Kroz bespuća podsvijesti

Lutalica u svojoj glavi

Dječiji osmijeh ili strah

Otegnuti zov sa usana
Traži kraj koji se ne nazire

Tamna su klupka
Nepoznatih oblika

Nema ničega
Osim tišine
Koja se pravi mrtva
Dok se oprezno primiče jutro
Kroz iskidanu zavjesu mraka

Tišina koja odzvanja
Spotičući se o narasle sjene
Nastojeći da uguši šapat
Koji dolazi iz dubokih jama

Odmiče noć

Pijana od trajanja

Teška kao koraci u cokulama

Pristiže ozeblo jutro

Raste strah od svjetlosti

Čudni prozori su odškrinuti
Da propuste ledeni dah

Ima li koga
Dole u pomućenoj svijesti

Ne
Ne čujem ništa
Ne vidim ništa

Nešto slutim.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjenke strašila

U vrelom danu
Ključa pokušaj promjene
Potoci svijesti
Traže šira korita

Fali mi jak talas
Koji će srušiti
Nakupljene ograde
Onaj odlučni talas
Posle kojeg
Ne možeš nazad
A naprijed te čeka
Nešto nepoznato

Iskrivljeni su znaci prošlosti
Novi putevi su označeni
Drugim bojama
Staze do šarenog svijeta
Vode preko naplatnih rampi

Nakon tankog sloja magle
Otvara se svijet

Koji te zavodi

Kojeg sanjaš

Čežnjivo čekaš

A onda vidiš
Da nema ničeg
Što si želio

Da su to samo sjenke
Svuda postavljenih strašila

Vječiti putnik
Je sklon čuđenju
Ako naiđe na stazu
Koja bi mogla
Da ga povede
U neki svijet

Bez strašila

Bez prošlosti

Bez budućnosti

Samo u neki svijet
Bez kapuljača i maski

Tamo negdje
U neki drugi svijet... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pozovi me

Pozovi me bilo kada
Ni u ponoć nije kasno

Pozovi i nešto pričaj
Nemoj zastajati
Makar to bila
I gomila gluposti

Ne brini
Prijaće mi tvoj glas

Ta boja što škaklja uho
Koje je gluvo
Na sve pokušaje tišine

Samo jednu rečenicu
Govori u nizu

Poveži riječi zvukom

Budi heroj ove noći

Spasi jedan svijet
Od raspadanja

Samo noćas
Pozovi me
Kao da nema više
Nijednog dana u ponudi

Kao da su već izcurili

Pozovi me
Dok zvijezde ukočeno čkilje
Sa mog neba
Uglačanog nekim sredstvom
Za visoki sjaj 

Pokaži mi da znaš
Kako se aritmija ubrzava

Dok srce preskače
Po tri stepenice
Želeći da te stigne

I uhvati za nogavicu
Lepršavih pantalona

Na nogama uzbudljivo odlučnim
Da nikada ne prestanu
Plesati uz ritam
Koji me zatvara

U krug ovog totalnog mraka
Iz kojeg ne vidim vrata
Kao da izlaza i nema

Pozovi me

Stavi mi glas na lice

Glas ubjedljivo jasan

Kao da dolazi iz zvučnika
Jedne zvijezde koja jeste san

U kojem se svjetlo i mrak
Bodu oštrim rogovima

Na silueti nepostojećeg mosta

Pozovi me... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gase se boje

Ledeni vjetar

Umiva studeno jutro

Preko zgurenog drveta
Prelijeću vrane

Škrta svijetlost dana
Polako silazi niz put

Izlazim iz narasle noći
Iz mračnih ćoškova
Punih krilatih spodoba
Nadvijenih iznad glave
Prekrivene hladnom jezom

Ćuti sumorno jutro

Ćutimo zajedno
Sa obje strane prozora
Dok topao dah
Ostavlja zamagljen trag
Prefinjenog tkanja tuge
Koju svitanje tjera
U treperavu mrežicu

Otima se zavezana misao
Potopljena tišinom

U naletu sivila
Gase se sve boje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Đon na nijemim licima

Oči, sjajne od sjećanja

Brzo su topile noć

Ovo ugaženo jezero tame

Fleksibilan krug bijede

Ptica slomljenog krila

Bolan pogled na nemoć

Na granicama uma

Stoje olovni vojnici

Čuvaju horde ludila

Gazeći nijema lica

Dječije poglede

Tvrdim đonovima

Skoči čovječe

Zajaši tu tamu

Zaplivaj u tom katranu

Šta fali posutom perju

Ako se iz mraka zabluda

Nazire dan

Jer oči su mi sjajne od sjećanja

Na strast

Na golemo juče

Što vuče za otkinutu ruku

Ostatak nadolazećeg sutra

Prekrivenog prašnjavom zavjesom 

Čekanje izblijedilo od vijekova

Da se noć i dan slože

Bar u toj tankoj liniji

Umiranja i rađanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Plašim se sebe

Umoran osmjeh širiš

Zadovoljna si sobom
Boja na licu ti blijedi

Koliko godina odlazi
Kroz urođenu sklonost

Koliko tupih mozgova
U grubim četvrtastim glavama

Tijela koja sjede u pozlaćenim stolicama

Stojiš visoka i plava
Čekaš odraz u mojim očima

Dobro izgledaš ženo
Naspi nam neko piće

Lijepa si u tim čarapama boje kože
Sa vratom malo nakrivljenim
Nenametljivog pogleda
I blago uznemirenih usana

Osmjeh čudan, umiljat

Neuvjerljiv izraz zrelosti
Koji mi se naglo dopao

Nabrano čelo se vedri

Plašim se sebe

Bojazan grize grlo
Ogledalo se obnažilo
U prostačku ljepotu

Sloboda traži okvir
Tiho raspršenih uvjerenja

Ispod sirove slike života

Te živahne drskosti
Krhkog čamca
Na nemirnom moru
Proste bezobzirnosti 

Dok umoran osmjeh širiš

Plašim se sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Budi bilo gdje

Budi bilo gdje

Samo idi

Uradi to brzo
Nestani
Dok sam još tu

Bez glasa
Bez sluha

Konfuzan

U nekom srednjem svijetu

Dok traje praznik unutrašnjeg zvona

Još sam tu
Utišan, miran

Sa otkucajima srca
Dovoljnim da živim

Jer još sam tu
U svom snu

U dubokom porivu
Da zaronim glavu
U sivu zonu
Moj novi dom
Pustinja, stepa i tajga

Znam
Dobro je

Još sam tu

Dovoljan
Pokidan
Sebi stran

Slavljenik prošlih vremena
Prošlih života

Davljenik

Utopljenik
Koji vrišti
Tu sam!

Dobro je

Tu sam

Idi samo
Bilo gdje
I biću dobro

Biću skroz u redu

Kad podignem ruke
I savijem ukočene prste
U polomljenu pesnicu

Udaram u vjetar

U centar oluje
Dok bjesni
U ovom zagađenom tijelu

Dobro je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Predgrađe svijeta zla

Isto blato

Ista krv

Otvorene rane
A ne bole

Znaš li šta je smrt

Nemaš ti pojma

Ali, dogovorićemo se

Da ti pokažem jednog dana

Predgrađe svijeta zla

Ako otvoriš oči
Nećeš vidjeti ništa

Otvori lobanju
I sve ću ti reći

Ne budi luda

Slušaj ovu pjesmu mraka

Ne odugovlači sa odlaskom

Sad je prilika
Jer ko zna šta je iza

Da li ti znaš
Rađa li se dan
Ili tama dobija težinu
Mjesečeve prašine

Sulude igre koja nema kraja

Putujem kroz šuplja vremena
Nemam vremena da ih krpim

Samo idem

Jurišam na stijene
Iznikle iz jedne priče
O blatu i ništavilu

O ovlašnom dodiru kose
Pogledu koji vrišti

Idi, ama odlazi
Dok još možeš držati
Prokleto ispravljenu kičmu

Bježi u mrak, sakrij se

Dolaze prljavi ljudi
Beskrajna trulež

Ne razmišljaj
Ošini me kosom za kraj
I Bježi
Ljubav su stavili iza rešetaka
Bježi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Maklenović