Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putujem beznačajan i siv

Putujem beznačajan i siv.
Pod kamen šapućući,
Bezbroj neizgovorenih riječi.

I sanjam kako krv otiče.
Starim i bijelim putevima,
Koji vode u centar grijeha,
U bestidnu radost opake zbilje.
U ljepotu prirode,  u taj nježan džep,
Nježniji od kože na stomaku,
Tek izrasle riđodlake keruše.

Putujem putevima obraslim,
U ljubav prema zemlji,
Stazama lakim, suludim i bolnim.
Hodam sav mokar i izmučen,
Mlatarajući rukama po vazduhu.

Hodam, jer ne znam drugo,
Gonim sam sebe u neprekidni niz,
Puke i debele neizvjesnosti.

Hodam jer mogu usput i da sanjam,
A sanjam svašta dok hodam,
Dok noge ne posustanu,

Na tom putu koji me uči blagosti,
Na putu koji me hrani mirnoćom,
Na tom putu na kojem zasviram i zaborav.

Hodam preko uvelog lišća,
Preko uvelog rađanja novog dana.
Preko svjetlosti i mraka.

Ispod zvijezda što mahnito opadaju,
Sa tamnog i teškog nebeskog svoda.

Dugim ekserima prikucanog u ništa.

Hodam, dok zvuk zvona,
Lomi precizno nanizane riječi.
Blijed kao pred voštanicom,
Onom pripaljenom prije svih vijekova,
Onom nikada, nedogorjelom... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Značajno drven

Bacih se u zrak,
Gdje ništa ne boli.
Po tijelu mi je mrak,
U ranama grumenje soli.

Nebo se slika u vodi,
Sunce zastalo u čudu.
Mrtav se upravo rodi,
U glavi i čopori budu.

Popeh se na prvi oblak,
Prašina ga boji u rumen.
Odjednom sam potpuno lak,
Ali još uvijek značajno drven.

Sumrak se razlio pred mrak,
I zemlja je meka, kad meko padam.
Zlo je dobru predložilo brak,
Anđelu iz pakla ipak se nadam.

Ništa se više ne pokreće,
Ničeg tvrdog ispod neba.
I moj korak nikuda neće,
Dok ga misao iz glave vreba.

Gase se već i zvijezde,
Trnu kao u letu svitci.
Crveni snovi uveliko jezde,
Nestaju tragovi prekinutoj bitci...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Foliranti

Foliranti prolaze svijetlom ulicom,

Vježbaju osmjeh u nebeskom ogledalu.

Poneka sjena se stopi sa licom,

Ego se ugnijezdio u udobnom sjedalu.

Iskrivljen je pogled dok se srećemo,

U neskladu javlja se osjećaj sklada.

U nježnost suviše grubosti mećemo,

Negdje između, tražimo malo hlada.

Proleti crna vrana osunčanim zrakom,

Samo sam stigao da je pozdravim.

Ako me pokrije sopstvenim mrakom,

Vratiću se u dan, ubrzo, kad ozdravim.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Raspukla planina

 

Ludaci šetaju praznim glavama,

To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Đavoli se penju okomitim granama,

Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod moje stijene.

Sve me tom otvoru žestoko vuče,

U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?

Debelim đonom gazim to pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.

Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav

Makljenović

Kasiopi-ogoljena ljepota

Po moru pliva prazno oko,

Dok dva talasa se ljube.

Ispod, modro plavilo tone,

Iznad, stratusi u ciruse se gube.

Ovo je sasvim lijep dan,

Njegov prenos je počeo u podne.

Donešen vjetrom direktno na dlan,

Odnosi misli bremenite, plodne.

Galeb je krilom nebo okrznuo,

Široki svod čempres još golica.

U jedno naručje mačiji stvor se drznuo,

Tražeći osmjeh sa preplanulog lica.

Maslina granom miluje kamen,

Pantokrator klizi niz ogoljenu goru,

Na jednom čelu je viđen kovrdžavi pramen,

Popunio je oko i utopio se u moru.

Kao da talas češka nebo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović