среда, 31. август 2016.

Puno i previše



Ništa te ne razumijem, ponovi!?
Ovo malo parče uma ćuti, spava.
Niz kosu ti teku neki čudni tonovi,

Njima je obložena, prekrivena moja glava.



Izgleda kao da je puno, previše,
Kako to zagrliti samo sa dvije ruke?
Te dvije me stiskaju, skoro zadaviše,
Grlo šišti, ispušta besmislene zvuke.


Hoćeš li mi to reći na uho?
Daj mi neki znak da me želiš!?
U tvojoj šumi je potpuno gluho,
Iz tek ispletenog gnijezda, odmah se seliš?


Pokušaj još jednom, dotakni me tišinom,
Hajde, budi oboje, nježna i jaka.
Hajde, udavi me tim otrovnim plinom,
Već mi se šepuri iskopana raka...


Pokušaj još jednom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

уторак, 30. август 2016.

Trag




Uzalud je pokret, čak i riječi.
Karte su podjeljene, igra je krenula.
Od plavog oka ne može niko da me liječi,

Iako trepavicom samo si trenula.



Gdje si nestala? Vidim ti trag.
Pratiću ga sve do ispod sunca.
Kažeš da bio sam ti malo drag?
Možda to moja uobrazilja bunca.


Ova noć me ubija, polako smori.
Tebe gasim, paleći šibicom vatru.
Nestaješ, dok plamen jako gori,
Gorim, ponavljajući poznatu mantru.


Gorim.....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

среда, 24. август 2016.

Bezumlje



Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,

Kao da oluja se sprema.



Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.


Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.


Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.


Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.


Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. август 2016.

Magični tango



Osjećaš  li cijelim tijelom da je noć?

Da neka paučina  lice ti plete?

Mnoge će riječi biti oštre, klete!

Samo što sam stigao, a moram poć.



U snu  igramo magični tango,

Neka nam se sklope u grč prsti.

Da li si žena!? Kojoj pripadaš vrsti?

Iz glave, malo sam te odagno.


Blijeda sjeta viri iz glupog kajanja,

Nikako da se vrijeme primiri, smiri.

Duša se ko unutrašnja guma širi.

Gorim od ovog, produženog trajanja.



Jesi li to ti danas malo čedna?

Da li kupuješ noć, dok dan ti ode?

Vrat ti krvari, jer  očnjak ga bode!

U grčevitom zagrljaju, bila si jedna!



Jesi li to ti danas  malo čedna...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

четвртак, 18. август 2016.

Na kraju ulice


Prelivena suncem, ulica leži,
Prolaze asfaltom metalne bube.
U njima su mnogi što gube,
Sa njima je i neko ko bježi.

Semafor daje još malo blijeska,
Crveno boji upečatljivu sliku.
Zaustavlja prolaz nervoznom liku,
Dok neko izlazi i vratima treska.

Na kraju ulice, još dvije ulice,
Sačekuju zvijeri uz škripu metala.
Sakupljaju rasutu igru svjetala,
Na kraju ulice, ugledah ti lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 15. август 2016.

Ruke ti drži mrak...



Gdje nađe to plavo u oku, ženo?

Jesi li sa  neba  skinula, ukrala malo?

Želim, a ne znam gdje bih se djeno,

Utrobu mi prevrće tvog pogleda ralo.



Ćutiš, dok vjetar šapuće neku priču,

Tjerajući  grane da se lagano njišu.

Zrikavci ti kroz uši pjesmom zriču,

Obrvu crnu podižu, umor sa kapka brišu.



Zašto tamnom stranom ideš, hodaš?

Misliš da ne čujem ubrzan ti korak?

Zar žuriš da se bezumnoj  noći podaš?

Linija svjetla se gasi, ruke ti drži mrak.



Dok  padaš u ništa, duboko u mene, dole,

Teško je, kidam se i znoj me probija,jako.

Ruke su od olova, nepomične i gadno bole,

Ne pokušavam ništa, trag ne ostaje, ionako.



Znam da će ponovo oko blijesnuti  svjetlom,

Kroz neku trepavicu proći dugine boje.

Znam da se zaborav ne budi sa prvim pijetlom,

Potonulo je mnogo mene,a isplivalo  ništa tvoje.

Linija svijetla se gasi...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 12. август 2016.

Pustoš




Pustoš se probija iz oka,

Sreli smo se samo par puta!

Napadaš me četama sa boka!?

Niz leđa mi znoj potocima luta.



Kako da ti kažem neke stvari?

Bojim se da ne vrijede ništa!

I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.

Vjetar te donosi u prazna dvorišta.



Osjećam prazninu, a do mene tu si!

Malo se pomakni, u ruke mi sjedni.

Da li te posjećuju ponekad dusi?

Da li još sanjaš vatru ili je san ledni...



Gdje si…



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

недеља, 07. август 2016.

Ne bih te...





Potopljenu u noć te ne bih biro,

Ne bih te dotako po koži, cijelu.

Ne bih te nikako, svuda po tijelu,

Tako snenu, ne bih te grlio, diro.





Izranjaš dugo  iz plavih dubina,

Nebo mi govori da ljepota stiže.

Da takvoj nikada nisam prišao bliže,

Da sa tobom izranja i začuđena  sudbina!





Kad se predstaviš zori, ona zarudi,

Kad  dodirneš jutro svilenim prstima.

Odmah mi jeza prođe u bolnim  krstima,

Kad se predstaviš zori, malo blesava budi...



Potopljenu u noć te ne bih biro,

Plašim se da bi prestalo srce da kuca.

Plašim se da bi vena u glavi da puca,

Plašim se ,zato te snenu ne bih grlio, diro.



Hajde, predstavi se zori..



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

петак, 05. август 2016.

Lirika

Bježi ti, crvenokosa! Hajde idi!
Ma znam ja koliko trpim tvoj smjeh!
Kad prođeš mojim sokacima, zaviri, vidi.
U njima se odavno ustoličio grijeh.

Šta ti pada na pamet!?
Kroz suzu i rijeka je potekla!
U planetu se pretvorio ovaj svijet.
U kojem si i mene začuđenog zatekla.

Vjerujem da ruka hoće da se brani!
Odavno je prepreka jakom bolu.
Sva si kao pokisla na tankoj grani,
Tanku sam te grlio na potopljenom molu.

Bježi, ti bledolika! Samo se makni!
Idi do đavola! Vidiš li mu rep?
Znojave dlanove, noćas mi dotakni!
Iz liričnog se stropoštaj, zabij se u ep!

Idi do đavola!!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

среда, 03. август 2016.

Limitiran




Limitiran sam ,ženo, danas,

Iznad i  ispod su samo riječi.

Ti samo glavom zaniječi,

Neko je bio kriv za nas.





Ograničen sam, ženo, tup,

Sve nestaje iz moje svijesti.

Ali odatle nemam nikakvih vijesti.

Valjda  sam po malo i glup.





Ja sam  ženo, zagrađen u tor,

Njemu pripada moja vrsta.

 Po malo , dok si mi ti čvrsta,

Po malo sam gmižući stvor.



Evo, nokte u rame zabijam,

Rame mi sijeku ozebli  nokti.

 Dok divlja svinja u tebi rokti,

Četvoronoške se u sebe sabijam.





Iz mene ženo, napadaju vuci,

I  sam ih se po malo plašim.

Ne zovi me strancem, nego našim,

Danas me dugim motkama tuci.





Iz mene kad prokulja krv,

Ženo, sve se tad  raspada.

Kome to na pamet pada,

Da jak sam, dok puzim kao crv.



Sve je to daleko ili možda blisko,

U šaci mi je ostao tvoj čuperak.

Gori kao smolom namazan iverak,

Pod tobom tlo, je oprao moj brisko.

 


Puzim kao crv...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović