Mirno je veče

Nije bilo više vremena

Potrošeno je

Teško se navići

Ali ide nekako

Malo je ostalo

Zaključano u glavi

Pitanja

Odgovori

Ćutanja

Mršava lica

Izduženi obrazi

Borba sa senkom

Nastaviti put

Ili stati

Odustati

Smirena narav

Gura napred

U pravcu tmurnog

Bezimenog grada

U nekom izbledelom vremenu

Ka nekom sivom trgu

Sedim na stepeniku

Buljeći u nebo

Koje je rado 

Ispustilo mlaku kišu

Mirno je veče

Odraz u ogledalu

Slika samo jedno oko

Drugo je potrošeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prosuti sjaj

 

Kako da ti priđem, a da ne znaš

Kako da doprem do tog ludila

Vrhovi prstiju ti dodiruju sijenku

Pod nekim vrhovima se budiš

Kako da ti dođem od uha do oka

Hajde, pogledaj u taj prosuti sjaj

Vidiš li me ili sam zakopan duboko

Vulkan ti curi iz usijane glave

Opet sam na putu. Samo se osvrni

Život je upotrebio jake pesnice

Bjesomučni udarci u isto mjesto.

Duboke rane krpim asfaltom

Ne bih ja da te dotaknem

Ne bih ništa da ti činim

Možda samo da te pogledam

Dok nestaješ iza prvog okreta glave

Vidiš li da od mene otpadaju komadi

I da sve se po rubovima odšiva

Ćutim kao zaliven, bez kapi pljuvačke

Da li i ovu noć zajahah bez uzde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odvrnuta česma

 

Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pustoš

Pustoš se probija iz oka,
Sreli smo se samo par puta.
Napadaš me četama sa boka!
Niz leđa ti je sigurna ruta.

Kako da ti kažem neke stvari?
Bojim se da ništa ne vrijede!
I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.
Dok neko u meni moje riječi jede!

Ne vidim te, ali osjećam da tu si!
Noktima te kroz vreo vazduh grebem.
Da li te posjećuju poponoćni dusi?
Pred istim vratima već odavno zebem.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Pogledaj kroz prozor

Pogledaj kroz prozor.

Ulice su duge i mokre.
Nijedan pogled ne dopire
Do njihovog srastanja.

Ako pogledaš gore,
I nebo nije sjajno mjesto.
Tmurni oblaci cijede kišu,
Niz šuplje i zarđale oluke.

Ostaješ ovdje samo ti.
Pogledaj u sebe duboko
I odbaci sve sumnje i stege.
Jer ovo je dan velikog obračuna.

Dan koji ćeš pamtiti,
Po tom blesavom zvuku,
Kišnih kapi koje udaraju,
Neprestani tik, tak, tik, tak.

I sve drugo će otpasti,
Otići gdje mu je i mjesto,
U tamni ćošak zaborava,
Dok ti se glava klati,
U ritmu nekog sanjivog džeza.

Zatečen si u lovu na veštice,
Bez ikakvog oružja, osim zuba,
Naoštrenih na kostima,
Nekih upravo izumrlih životinja,

Još uvijek sa tragovima krvi,
Tople, crvene i mokre,
Kao ta kiša, što odozgo,
Napaja to ludilo,
Teško kao voz, 

na sporednom kolosjeku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ako krene kap

Kristal je iscijedio tvoje oko,

Široko je polje, puno zraka.

Kad je pogledalo u moje, duboko,

Nije ništa vidjelo, osim mraka.

Ako krene kap sa usne da ti pada,

Uhvatiću je u čudesnom letu.

Zagrisću ti je zubima, sada,

Neka istekne kroz krv kletu.

Samo sam krenuo rukom ka tebi,

A ti, već zauzimaš položaj za odbranu.

Zar ima neko, ko ka tebi ne bi?

Dok rušiš brda i gradiš branu.

Kristal ti frca iz oka suznog,

Hvatam mojim posnim tu svjetlost.

Posle tebe nema ničeg lošeg, ružnog,

Posle tebe samo malo vlada ukletost.

Neko mi reče da uopšte ne postojiš,

Da te nema na mojoj karti, mapi.

A ja te vidim, na raskrsnici stojiš,

Noga ti samo jednom pravcu vapi.

Dolazim ti kao poznati znak,

Dok me neki dosadni insekt bode.

U slabosti sam užasno jak,

Vadim te sa dna, kao Fantom slobode.

Ako krene kap...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oko ti je praznik

Posle magle ugledah nebo,
Sivilo nestaje, plavo mi prija.
Samo sam ga očima ogrebo,
Na njemu i tvoje oko zasija.

Bistro i neviđeno plavo,
Oko ti je praznik, blagodet.
Pogledaj me, čupava glavo.
Ne mogu od tebe biti otet!

Rado i ja tebe vidim okom,
Staješ mi tiha, lijepa i cijela.
Neka sve ide svojim tokom,
Po crnoj neka se prelije bijela.

Zovem te, ali ti me ne čuješ!
Gledam te, ali skroz si daleko.
Slušam te, ali kao da psuješ!?
Želim te, ali već mi te ote neko...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Samo jedan griz

Jedna je ruka dotakla lice,

Prstima , samo ovlaš po koži.

Iz oka izvadila čelične žice,

Zapalila vatru koju još uvjek loži.

Jedno je oko pogledalo plavo,

Prosulo se u potpuni tirkiz.

Prošlo mi kroz zjenicu, pravo,

Pojelo me, ostao je samo jedan griz.

Jedna je noga prišla mojoj,

I pripila se butinom tijesno.

Uzavrela je u krvi svojoj,

Upalila je i moju bijesno.

Jedna je glava klonula sneno,

Između ramena i moje glave.

Od tada nisam snom ni treno,

Od tada je moje misli slave.

Jedna se žena pomolila iz sna,

Uporno doziva moje ime.

Bože, odakle me ona zna?

Da zovem je, nemam čime.

Jedan san se pomalo budi,

Kao kad magla otkrije rijeku.

Jedan čovjek odavno ludi,

Gledajući ženu kao iluziju neku.

Jedan čovjek gleda iza sebe,

Prazno je, ničeg nema tamo.

Mislio je da će vidjeti tebe,

Nestala si, to oboje znamo.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U blesku vode

Pitam naraslu napetost, gde si?
Reče mi, potraži je u blesku vode.
Okrećem se, gledam, u vazduhu visi,
Dugačko sećanje što misli mi bode!

Ne znam ti ime, ništa o tebi!
Samo me zrak probija iz oka!
Zubima na usni mi znak zagrebi.
Nek curi krv isceđenog soka.

Da ti kažem nešto lepo?
Nešto neposredno u uho?
Gledam te, a sve mi je slepo,
Dotičem te, a sve mi je gluho.

Vidim te u blesku vode...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Linija beskraja

Strah ti izbija iz zelenog oka,
Ogromni pauk plete čvrstu mrežu.
Ja sam kao stijena, na  kojoj leži foka.
Ledeni talasi u san me  sada vežu.

Zovem te krikom, a ne čuješ glas.
Uz zvuke vjetra lomi mi se tijelo.
U mojim tonovima preovladava bas,
U mome sjećanju ništa nije cijelo.

Lomi me, cijedi, prosto kida!
Linija beskraja je dotakla tvoju.
Jedan vrač je tu, da ti rane vida.
Da ti pretopi crno u neku svijetlu boju.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Put za strance

Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

OKO

Samo što pogledom skliznem po opalom lišću,
zaboli me misao o tebi.
Jesen te, svojom rukom,
ubacuje u rasušenu i raspuklu dušu.

Onda, kada pomislim da ne živiš više u meni,
da sam te ugušio, protjerao,
skačeš mi na rame, već otežalo od sjećanja.
Tresem se. Putujem u prošlost.                                                                     

Stojiš na kraju svake ulice kojom prođoh.
Samo stojiš i gledaš, tim okom od sna. 
Roniš mi po krvotoku.
Bubre vene punjene željom.

Ubrizgan bol tutnji u glavi.
Kidam se na komade, i bacam u pećine uma.

Tamo sa zidova curi ludilo. 
Sav sam ludilo,
kada mislim o preklapanju tvojih trepavica.

O trenu kada su ih lizale suze. 
Ovlaženih vrhova otkrivale oko.
Crno i kišno. 
Oko, puno zaboravljenih pogleda.
Oko, zgužvano poljupcima.
Oko.

Ženo, ubij me crnilom zjenice.
Prospi to mastilo po mom plavilu.
Svrgni me sa trona tuge. 

Ogrni se čvrstom namjerom,
ispljuni me i zgazi .
Spriječi ovog gmaza da ti upija sjaj. 

Budi ulicama početak i kraj.
Budi meni brana.

Samo još jednom,
okrzni me suncem. 
Pusti zrak da me sprži i razlije.

Sastruži me obrvama
i okači na uho vjetru. 

Zaboravi me, ženo,
jer ja tebe ...ne mogu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako to opisati

Od sreće ne možeš disati,

Kad slušaš poznati stih.

Pokušavaš mi to opisati,

A glas ti je mekan i tih.

U oku ti odsjaj čuđenja,

Zar je već provirio dan?

Sa lica nestaje trag buđenja,

Pod jastuk je skliznuo san.

Sve riječi su stale na vrh prsta,

Sa čela ti sklanjam pramen kose.

I meni već osmjeh zateže usta,

Sa tvojim usnama moje se nose.

Ubrzo si dan zajahala skokom,

Zgrabila ga čvrsto rukama za grivu.

Nestalo je čuđenje i sinulo oko,

I sunce je zlatom poprskalo Ivu.

Dok pjevušim poznati refren,

Od sreće ne mogu disati.

U mojoj glavi si svaki tren,

Kako to opisati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi  brzo, kući sam,

Sjedim  i piljim kroz staklo.

Nije mi  u očima baš neki  plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži  tu  ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj  zlom  jeziku,

Pusti  ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi  na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš  danas,  nekad  navrati,

Ako je zaključano, tad  samo  pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem,  zgazi!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Lutam po životu

U sopstvenom životu stranac,
Lutam kroz lavirint, mračne odaje.
Na leđima uvijek prazan ranac,
Da sam stranac, ranac me odaje.

Iz jedne sobe gledam mutnu sliku svijeta,
Udaljenog par svijetlosnih godina.
Gledam zemlju kako je sa neba snijeta,
Osjećam tog koji je donosi, Gospod-ina.

Lutam životom kao po šumi,
Ne treba mi svijetlo ni dan.
Važno je da u glavi vjetar šumi,
I da ne pravim nikakav plan.

Prešao sam već dobar dio puta,
Po malo umoran, ali osmjeh raste.
Čovjek koji kroz svoj život luta,
Na kraju odlazi dole, na jug, kao i laste.

Pogled nikad nije uperen u prazno,
U svakom ćošku ima nešto da vidi.
Kad ga presretnu dva crna oka, mazno,
Jedan par plavih im mnogo zavidi.

Lutam po životu jer ne znam šta drugo,
Nego zarasle puteve da krčim.
Kad me pozove sa mora jugo,
Ja se izujem i ka njemu bos potrčim.

Kažu mi: iz lavirinta izađi, šta čekaš!?
Uozbilji se, daj više, postani čovjek!
Zar ćeš do kraja tako, baš?
Zar ćeš lutati tako do vijek?

Ozbiljno lutam, a smrt me gleda,
Iz prikrajka se cereka, smije.
Život me toj dami, još uvijek neda,
Jer kraj mom lutanju, nikako nije.

Izujem se i bos potrčim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Lagano i tiho

Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,
Kad uđeš i u meni se sve utiša.

Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.

Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!

Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.

Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,

Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pustoš

Pustoš se probija iz oka,

Sreli smo se samo par puta!

Napadaš me četama sa boka!?

Niz leđa mi znoj potocima luta.

Kako da ti kažem neke stvari?

Bojim se da ne vrijede ništa!

I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.

Vjetar te donosi u prazna dvorišta.

Osjećam prazninu, a do mene tu si!

Malo se pomakni, u ruke mi sjedni.

Da li te posjećuju ponekad dusi?

Da li još sanjaš vatru ili je san ledni...

Gdje si…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Zamka

Uhvaćen sam u zamku,
Oštro gvožđe steže srce do pucanja.
Već si prešla tu liniju tanku,
Vrata su odškrinuta, uđi bez kucanja.

Ne boli gvožđe nego riječ,
Koju si mi ispljunula u oko.
Od nje sam blijed kao kreč,
Ubila me, zabodena duboko.

U džepu nosim fabriku snova,
Otvorena je i danju i noću.
Staru misao prestiže nova,
U njoj mjehurići sjena klokoću.

Zabola si mi kroz rebra svoj bjes,
Laserski tačno, vrlo precizno.
Iz te tačke kreće zemljotres,
Samo da bih te pogledom okrzno.

Čupam srce, skupa sa gvožđem,
Iz zamke iskačem, gubeći sne.
Ne znam ko sam, ni kud da pođem,
Ni ti me ne poznaješ, zar ne?

U džepu nosim fabriku snova... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Gordost

Čovječe mali si, zrno prašine,

Probudi se, dok još ima vremena.

Ako te oluja po glavi ošine,

Ostaćeš bez izumirućeg  plemena.

Osjetićeš  bijes  ove planete,

Možda te za to nije briga.

Iz nje će da lete rakete,

Njena utroba će da ih riga.

Prigni  glavu malo prema dole,

Obriši  gordost iz halapljivog oka.

Rane će sigurno manje da bole,

Kad krenu udarci  sprijeda i sa boka!

U svjetu  smo  razularenog  krda,

Neizbježan je stampedo, sudar rogova.

Nešto se ubrzano pomalja  iza brda,

Da li se to survava bijes bogova!?

Prigni  glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović