Pogledaj me u oči

Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li će zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci?

Da li će se tuga rasprišiti u zrak,

Ili će padati po nama krupne kapi,

Hoće li danima zavladati mrak,

Da li se čuje ovaj glas što vapi!?

Čovječe, koji si ni na zemlji niti nebu,

Samom sebi postavio stolicu,

Čuješ li kako do krvi nokti grebu!?

Vidiš li dubok trag suza na licu?

Zaklonio si sunce svojom glavom,

Pa hladnoća obuzima mnoga srca.

Vulkani rigaju laž i bijes sa lavom,

Dok iz očiju ledeni snijeg frca.

Nema te nigdje, a svuda jesi,

Traži te gomila,  gmizavi smukovi.

Da li su njihovi i tvoji grijesi?

Da li i u tvojoj glavi zavijaju vukovi?

Čovječe sa budne visine,

Pogledaj me u oči i reci,

Da li ce zlo da malo umine,

Ako zemljom hodaju samo sveci...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Lagano i tiho

Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,
Kad uđeš i u meni se sve utiša.

Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.

Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!

Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.

Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,

Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović