Putevi mraka

Licem u lice

Laž na laž

Utopljena u uvredu

Mašem slamkom spasa

Dok jezik palaca

Preko otrovnih zuba

Nema imena u tom jeziku

Samo teški ljudi

U teška vremena

Stranci sami sebi

Crni u mraku

Krupni kao kiša

Na prozoru

Stojeći uza zid

Stružem leđima

Ostatke kreča sa tuge

Žalosna napetost

Se razliva do poda

Putevi mraka

Imaju jednu traku

Parče hleba je

Na ispitu grubosti

Vapaj za skloništem

Ispod dugačkog stola

Živi bespomoćna dosada

Žena u crnom

Prelazi ulicu

Ponoć se odlepila

Kao etiketa sa flaše

Dobro ohlađenog vina

Neka ptica je panično

Zamahnula nevidljivim krilima

Kazaljke su spale 

Iz razbijenog sata

Vidiš li ovaj svet

Besmislene tame

Crno je ponovo u modi

Pred gomilom je provalija

Histeričan smeh

Tone lagano u ponor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Blago smirujuće stanje

 

Otrovne misli mi se vrte po glavi,

Zagađene gnusnom materijom uma.

Iz crnog, malo šta je ostalo da se plavi,

Na kraju puta, samo se pojavljuje šuma.

Sjedoh na kamen dok potok žubori,

To je jedno blago, smirujuće stanje.

Nešto mi priroda u uho govori,

Kako do ljepote, kad je trnovito granje.

U blizini začuh topot nogu,

Jedna srna protrča kroz zrak sunca.

Osjetih kako sam vrlo blizu bogu,

Ili to iz mene neprimjerenost bunca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Demoni

Demoni me uporno udaraju i tuku,

Kao da udarcima nema kraja.

Đavo me izgleda, zgrabio za ruku,

I vuče me tamo gdje malo je sjaja.

Kakav je to pogled, kad oko boli,

Kad iz njega curi naslagana tuga.

To je pogled kada se nijemo moli,

Da jednu bol zamjeni blaža, druga.

Svi su se skupili na crnom trgu,

Prizivaju kišu da ugasi vatru.

Dolaze vozovi iz pakla, niz prugu,

Da li će i anđele, demoni da satru?

Ne boli samo oko, nego cijelo tijelo,

Vatra se brzo pretvara u zvijeri.

Svo crno je i pomalo bijelo,

Krvavom spravom se to mjeri.

Demoni pjevaju ratne pjesme,

Koračnice odzvanjaju praznom glavom.

Vodu pijem iz suve česme,

Usne oblizujem jezičinom plavom.

Vijekovi se skupili u jednom nizu,

Ljudi i stoka, zajedno u oboru.

Odavno predviđenom kraju blizu,

Nogama odavno u zapjenjenom moru.

Udara vojnik kundakom puške,

Po leđima pucaju dijelovi kože.

Škrte su suze, vrele i muške,

Đavo je tu, pomozi nam Bože.

Demoni pjevaju ratne pjesme...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jahanje mraka

Koliko puta sam jahao mrak,
Tako ludački, da jutro preblijedi.
Tako brzo, da zastane i zrak,
Koliko puta, ali ništa ne vrijedi.

Na glavu dolijeću crne vrane,
Kljucaju kamenom sazdanu nadu.
Samo kroz rupice sunce da grane,
Na adresi u nepoznatom gradu.

Koliko puta sam ostao bez daha,
Trčrći ko pas za sopstvenim repom.
Koliko puta premro od straha,
Blagu kaznu činio svirepom.

Na oči se navlače teške magle,
Ništa ne vidim, samo malo čujem.
Ne smijem praviti pokrete nagle,
Samo jezik može, njime i psujem!

Koliko puta je čovjek u meni,
Odlučio da učini dobre stvari.
Koliko puta je ostao u sijeni,
Pomiren sa mišlju da polako stari.

Koliko puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Buba Lu

Nebo se plavom boji,
Curi odozgo u nijansama.
Čuperak od svih, plav je koji?
U moru plavog, kao da si sama.

Nebo je plavo, nigdje zvuka.
Samo oblak izviruje bijelo.
Kao da me dotače tvoja ruka,
Osjetih cijelim, tvoje tijelo.

Nebo je plavo, iznad naših glava,
Skinuto sa ogromnih nebesa.
Nebo je plavo, a i ti si plava,
Plav je početak našeg plesa.

Nebo je moj prostor kojim  letim,
Vidiš li tu, pomalo  ukletu, pticu?
Osjećaš li kako ti plavom prijetim?
Pa tu sam ti sletio, na ramena ivicu.

Nebo se zacrni, kad te nema,
I tu crnu moram da bojim u blu.
Nešto se lijepo odavno sprema.
Sva u plavom, došla je Buba Lu.

Nebo je blu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Lijepe riječi

Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.

Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.

Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.

Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.

Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.

Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.

Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.

Daj, zaključaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Lagano i tiho

Ulaziš mi u stih,
Kao mačka kad lovi miša.
Svaki pokret ti je lagan i tih,
Kad uđeš i u meni se sve utiša.

Ušla si i pretvorena u slova,
Dobijaš drugačiji, čudan oblik.
Sada si svježa i potpuno nova,
U ogledalu gledam tvoj lik.

Samo nekoliko riječi je dosta,
Da krenem tebi i da te povučem.
U sebe, tamo gdje odavno posta,
Ne mogu sa sebe da te svučem!

Pripijaš se uz mene, kao pčela,
Mekano, krilom i svilom iz oka.
Prstom ćeš me dotaći ili ćeš cijela?
I pustiti malo sladunjavog soka.

Neka malo oteče iz vena krvi,
Nakupilo se tu svakakvog blata.
Gmižemo jedno po drugom kao crvi,

Drhteći kao vojska pred objavom rata.

Ne mogu sa sebe da te svučem...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crna ,kao da se boji u nit zlata.

Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,

Sa koje padam u jezera  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko, i na uglu kap,

Otkinutu trepavicu, vodenu sjenu.

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.

Da budeš crv u hrastovoj, raspukloj kori,

Kroz  lišće bukava, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu, i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Ivona

Došla si sa snijegom i zimom,
I odmah sebi ušuškala mjesto.
Upalila vatru zajedno sa dimom,
Bez snebivanja, zasjela na prijesto.

Ponekad si pravila dimnu zavjesu,
Glumeći savršenu jačinu i grubost.
I kroz dim, oči ti zelene jesu,
I u njima vlažnim, drag sam ti gost.

Zima ti je brzo postala težak smor,
Pa si na usnama donijela proljeće.
Kad ljubiš i anđeli se poređaju u hor,
Tvoj osmjeh mi i u snove dolijeće.

Polako me vodiš za ruku nekud,
Naslućujem da prizivaš ljeto.
Iz hladog srca mi ističe stud,
Na sve crno i tmurno, ulažem veto.

U božijem marketu si me uzela slupanog ,
Nebeski blagajnik te pita: keš ili kartica?
Neka ide keš za ovog, čovjeka osvojenog,
Danas častim sve, blijeskom sa svog lica.

Ljetu je dala plavog tona, Ivona...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Snovi od paučine

Nešto se pomjera, koprca,

U jednom ćošku  zgroženog uma.

Neka misao kao snijeg frca,

Dok druga je otporna, kao guma.

U snove dolazi  svjetlost iz mraka,

I oblaže sve sivo i vrlo crno.

Kao da me probija njena traka,

Kao da sam na život uporno nasrno!

Snovi  su samo malo paučine,

Mada znaju biti vrlo jake niti.

Sa mene cure gadne izlučevine,

Možeš sa mene da curiš i ti.

Kada ugledam te oči boje bola,

Uštinem se za resicu uha.

Tu počinje moja glumačka rola,

Tu ćeš me prepoznati  kao duha.

Možda nisam spakovan u tvoj ranac,

Valjda ćeš morati nešto vaditi.

Ako propadnem u tvoj uski klanac,

Valjda ćeš me u njega  potpuno sabiti!?

Vrijeme je neumitna bolest,

Razvlači sve što oko vidi.

Iz glave se istopila svijest,

Iz vrhova prstiju nešto mi bridi.

Kada pomislim da ničeg više nema,

Dočeka me iz prirode vječiti šamar.

Tada vidim da nešto se sprema,

Nešto, što ulazi direktno u damar.

Kružim planetom , kao ptica,

Kao usamljeni , ubogi orao.

Sa  vrata mi je otpala zavezana žica,

Da je strgnem, nisam morao!

Koliko ljubavi  treba da se da?

Koliko, a da se malo i vrati?

Ko to za ljubav uopšte zna?

Ko je taj, jadnik, spreman da pati!?

Podno  kamena je mokro i hladno,

Pokušavam da  oči po malo zgrijem.

Poješću te noćas, veoma gladno,

U sebi,  tebi, noćas pravim prijem.

Poješću te noćas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović