Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zid

Додај наслов

Demoni

Demoni me uporno udaraju i tuku,

Kao da udarcima nema kraja.

Đavo me izgleda, zgrabio za ruku,

I vuče me tamo gdje malo je sjaja.

Kakav je to pogled, kad oko boli,

Kad iz njega curi naslagana tuga.

To je pogled kada se nijemo moli,

Da jednu bol zamjeni blaža, druga.

Svi su se skupili na crnom trgu,

Prizivaju kišu da ugasi vatru.

Dolaze vozovi iz pakla, niz prugu,

Da li će i anđele, demoni da satru?

Ne boli samo oko, nego cijelo tijelo,

Vatra se brzo pretvara u zvijeri.

Svo crno je i pomalo bijelo,

Krvavom spravom se to mjeri.

Demoni pjevaju ratne pjesme,

Koračnice odzvanjaju praznom glavom.

Vodu pijem iz suve česme,

Usne oblizujem jezičinom plavom.

Vijekovi se skupili u jednom nizu,

Ljudi i stoka, zajedno u oboru.

Odavno predviđenom kraju blizu,

Nogama odavno u zapjenjenom moru.

Udara vojnik kundakom puške,

Po leđima pucaju dijelovi kože.

Škrte su suze, vrele i muške,

Đavo je tu, pomozi nam Bože.

Demoni pjevaju ratne pjesme...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović