Приказивање постова са ознаком pakao. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком pakao. Прикажи све постове

уторак, 27. октобар 2026.

Reči me slede





Ja sam mrtav, čuješ zvuke pakla?
Lomi me sunovrat, skrivene staze.
Ništa ti nisi u meni još dotakla.
Nogama mojim još armije gaze.
Zabijen u obrvu, malo se cedim,
Hodam linijom, što iznad je muke.
Sa trepavice kapljem, suzu sledim,
Zapaljenu vatru, uzimam u ruke.
Reči me slede, grebu mi rame.
Noćima te davim, prokleto želim.
U predvorje pakla reči me mame,
Iz loše priče u još goru se selim.
Reči mi grebu rame...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 14. мај 2024.

Toboganom do pakla




Ćute vrhovi

Dok ćutke koračam

U dubokom snu

Na mekom putu

Noćnog neba sjećanja

Preko mostova
Sa vazduhom oko uha

Sa tamom u oku
Koje uporno traži
Neke neviđene boje

Neku svrhu

Otvoren svijet
Pogodan čulima

Dovoljan za sve

Za bića sazdana

Od visine
Od daljine
Od dubine

Neprolazni svijet

Za ove borbe
I puteve
Očigledno prolazne

Unutrašnji svijet
Obmanjen radostima
Osokoljen tugom

Stepenicama do vrata raja
Toboganom  do pakla

Još jednu vožnju, molim

Da se posle uspona
Naglo sunovratim
U obliku beznačajne mrlje

Dok nestaje stvaran svijet

Neviđeno širok
Beskrajno veliki

Putem uglačanim
Vrhunskim sjajem
Nepresušne potrebe
Da daljine dobiju smisao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 4. октобар 2022.

Orgije otužnih umova






Tužno je lice velikih pobjeda

Život je divlji i grub
Mračna ludnica ili svijetlo radosti

Razvrat posut sa mnogo gorčine
Ili most do viječite proljećne bašte

Ratovi, paljevine, ubistva i laž
Ili vjera u bolje malo sutra
Jer ovo danas, šta je

Pritvorstvo, raskoš pijanki
Orgije otužnih umova
Mladi dani novog pakla
Ili sonet upućen oblacima

Skitnjom kroz sopstveni život
Spašavam ono malo strasti
Iznad prozaične prolaznosti

Čuvajući samoću ispod jezika
Da je ne bih ispljunuo
Svaki put kada sretnem... sebe 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. фебруар 2021.

Prostrana koža

 



















Lomim preko  kolena važne odluke
Nosim se sa nedostatkom želje.
Kako isploviti iz ove mirne luke
Mogu li spasiti ono što život melje.

Odlazim svaki dan, stotinu puta
Na svakom početku vidim kraj
Celo moje biće još uporno luta
Pakao je jedino mesto za moj raj.

Odlazim i vraćam se, dok vreme trči
Kidam sa sebe ovu prostranu kožu
Razapinjem komade na kržljavoj smrči
Ostatak dajem na poklon oštrom nožu.

Savijen u krug kao bodljikava žica
Samog sebe žestoko bodem
Dok ne postanu krvave crte lica
Da me ni ptice ne poznaju, kad odem.

Sedim i ječim bez glasa, u sebi
Prsti sapeti pesnicom i bledi
Odlazim brzo, da ostao ne bi
Osećam da na ramenu mi đavo sedi.

Ne okrećem se, samo pravo hodam
U glavi su stršljenovi našli dom
Nemam više ništa da prodam
Stablo sam koje je pocepao grom.

Osećam da na ramenu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 21. јул 2020.

Očnjak





Samo reci da ti je usna blizu moje,
I da ti je očnjak gladan ugriza.
Osjećam kako večeras daješ sve svoje,
I kako ti je sve mutno, ovako iz bliza.

Kako dođem i zakucam ti na vrata,
Uporno stojim i ćutim , glasno!
Kao kazaljka polomljenog sata,
Zašto i da uđem, kad je već kasno?

Požuri srećo! Rasteš mi na usni,
Kao tumor, neko strano biće!
Možda te i ovaj rascjepan san usni,
Možda si u meni, dok dan uporno sviće?

Požuri srećo i vidi ima li neko jak,
Možeš li sa takvim nekud da zaploviš .
A da zaveslaš u dvosjedu kajak?
Sigurnije je nego oblake samnom da loviš.

Požuri srećo. Idi malo do đavola!
Kaži mu samo da me poznaješ.
Reci mu, srećo, da dno je ispod bola,
I da sve to lagano, lagano doznaješ.

Grešne riječi pljuju i bodu.
Jedna je i mene pljuvačkom dotakla.
Kad se mnoge skupe, kuda će da odu?
Da li sa ove ili one strane pakla?

Požuri srećo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 11. март 2020.

Crne misli ispred bijelih vrata



Često me pritisne stopalo,
Nekog izumrlog dinosaurusa.
I ostavi dubok trag u rebrima,
Naduvanog grudnog koša.

Ni jedan tren ne prođe,
Da ne udahnem duboko,
Tu fantastičnu muziku,
Struganja napukle kosti.

Ostavio sam crne misli,
Ispred bijelih vrata,
Svježe obojenih,
Namazom protiv buđi.

Pokupiću ih u povratku,
Sa onostranih puteva,
Što vode preblizu paklu,
A predaleko od raja.

Jutros me sabila tuga,
U točak sa bezbroj rupa.
U kojem se kotrljam,
Kroz polja tek izniklog ludila.

Ostavio sam crne misli...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 20. октобар 2017.

Demoni



Demoni me uporno udaraju i tuku,

Kao da udarcima nema kraja.

Đavo me izgleda, zgrabio za ruku,

I vuče me tamo gdje malo je sjaja.



Kakav je to pogled, kad oko boli,

Kad iz njega curi naslagana tuga.

To je pogled kada se nijemo moli,

Da jednu bol zamjeni blaža, druga.



Svi su se skupili na crnom trgu,

Prizivaju kišu da ugasi vatru.

Dolaze vozovi iz pakla, niz prugu,

Da li će i anđele, demoni da satru?



Ne boli samo oko, nego cijelo tijelo,

Vatra se brzo pretvara u zvijeri.

Svo crno je i pomalo bijelo,

Krvavom spravom se to mjeri.



Demoni pjevaju ratne pjesme,

Koračnice odzvanjaju praznom glavom.

Vodu pijem iz suve česme,

Usne oblizujem jezičinom plavom.



Vijekovi se skupili u jednom nizu,

Ljudi i stoka, zajedno u oboru.

Odavno predviđenom kraju blizu,

Nogama odavno u zapjenjenom moru.



Udara vojnik kundakom puške,

Po leđima pucaju dijelovi kože.

Škrte su suze, vrele i muške,

Đavo je tu, pomozi nam Bože.



Demoni pjevaju ratne pjesme...




Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 21. септембар 2016.

Dno


Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,
U očima zjenice bez sjaja.
U glavi svi oblici tumora,
Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,
Stopila se sa bojom betona.
Nekoliko kretena u tor ih satjera,
Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,
Žedni su, a stoje u vodi do grla!
Za blejanje samo glas im treba,
Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!
Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.
U pravcu nedeljnog vaskrsenja,
Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović