четвртак, 28. мај 2020.

Sanjari odlaze




Zakačila se magla,
Po rastućoj dvoumici.
Pa pravi neizdrživu vlagu,
Neispunjenih očekivanja.

Sanjari odlaze svojim putem,
Spremni da se odreknu svega,
Osim svojih snova i svog puta.
Bez ikakve dileme, samo prolaze.

Promašaji se koncentrišu u krugove,
Vrteći se kao škripeći ringišpil,
Dok jedan stari, a novi početak,
Mirno sjedi, gledajući svoja posla.

Zakačila se magla na vrhove,
Pokušaja i neispunjenih očekivanja,
Dok sanjari nestaju sa svojim snovima,
Kroz tunel koji ima samo početak.


Sanjari odlaze...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 14. мај 2020.

Prodajem prošlost





Prodajem prošlost u pola cijene,
Na mjeru ili onako, od oka.
Više nema gdje da se udjene,
Nije još pred istekom roka.

Dajem uz nju i malo ovog-sada,
Uzmi to skupa, zamotaću ti, rode.
Meni je dosta i mjesečina mlada,
Hoćeš za ponijeti ili za ovde?

Možeš slobodno malo da prospeš,
Nekome usput i da podjeliš,
Kad dođeš kući, rakiju joj dospeš,
I sa njom do kasno u noć sijeliš.

Ako ti bude, ipak, dosadna,
Otvori prozor i raspi je po noći.
Ionako je bila alavo gladna,
Mene je pojela, a tebe će proći.

Prodajem prošlost u pola cijene...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 12. мај 2020.

Puzeći život





Spustio se očaj preko ramena.
Dođe mi da vrisnem, ali nemam glasa.
Da dignem ruke i brzo se predam,
Dok se bezglava gomila kotrlja ka ponoru.

Gdje se završava taj puzeći život,
U kojem sasvim slučajno prisustvujem.
Gdje je početak svega što je sada,
Dok samog sebe ispraćam u prošlost?

Ko nas to stalno ubija?
Kako se stvara taj smrad u duši?
Ko nam uzima život i svjetlost?
Kako ćemo preći na drugu obalu,
Kad su vode potpuno  mutne.

Nije me briga odakle dolaziš,
Jer ne idemo istim putem.
Znam da smrt ima završnu riječ,
Prepoznajem je po iskrenom osmjehu.

Pomozi mi da  napustim,
Ovaj pokretni kavez laži.
Da izvadim i bacim,
Ovu izmišljotinu moga uma.

Pokušavam da iznjedrim,
Novu renesansu svijesti.
Potpuno usamljen među ljudima,
Stojim na tek rođenim nogama,
Gledajući  život pravo u lice,
I voleći ga baš takvog kakav jeste.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 05. мај 2020.

Ispod oka






Gledam te ispod oka dok se svlačiš,
Možda nije pristojno, ali želim, hoću.
Svjesno krećeš da me mučiš i tlačiš,
Svjesno dolazim u tvoje nesvjesno, noću.

Plahovito kreneš, pa onda zastaneš,
Istrzaš mi sjaj u oku, skoro blijesak.
Potpuno negde nestaneš, pa baneš?
Kroz prste mi kliziš kao pijesak.

Gledam te, a u meni se sve lomi.
Otpada nakupljena mahovina, lišaj.
Nekad je poljubac htio da me zgromi,
Danas, molim te, malo ga utišaj!

I dok svlačiš to sve preko glave,
Dah mi je slab, puls se rita, bijesni.
Upravo kreću zvijeri da me mlave,
Prolaz do usne, samo je kanjon tijesni.

Rame ostade golo kao grijeh,
Tijelo se razmetalo lijepim.
Gledajući te, bio sam kao mijeh,
Gledajući te, znao sam da slijepim.

Sa kraja kreveta pružio sam ruku,
Dodirnuo tu svilu, taj baršun od kože.
Osjetio sam te po nečujnom zvuku,
Osjetio sam, koliko živ stvor to može.


Moja krv bruji ispod tvoga dlana,
I tvoja sikti u arteriji, iz plave vene.
Ženo, odakle si potekla, iz kog si klana!?
Na tvojoj usni, okačio sam vlastitih sijene.



Gledajući te, znao sam da slijepim...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 04. мај 2020.

Otima se pogled




I sada se sjetim,
Tvojih oštrih obrva,
Hoću na jednu da sletim,
Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,
Jezikom lovim te kapi,
Puna su usta tog soka,
A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,
Srećem ga samo na čas.
Oko u glavi duboko leži,
Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,
Ljubim je da nestane,
Puno i dugo, kada se mora,
Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,
Pa mora da se desi dodir. 
Ponekad uštogljen i krut,
Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

недеља, 03. мај 2020.

Poderana duša



Kao melem te stavljam i privijam,
Poderana duša ko krpa se cjedi.
U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,
Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči jednako bulje.
Okrajci mraka na sve strane.
Iz noći iskaču proklete hulje,
Ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,
Ježim se od toliko nježnog.
Moj dlan smatraš udobnom ložom,
Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,
Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.
Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,
Podavali uho zubu da ga grize.

Želja me obuzima, potpuno mori,
Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.
Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,
I mozak me boli, koliko si lijepa.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

субота, 02. мај 2020.

Gluvo doba




Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.
Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.
Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.
Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.
Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 01. мај 2020.

Snovi se vuku po dnu



Lijepa si kao lincura kraj kamena,
Nezaštićena i potpuno mrka, divlja.
Sa linije tvog lijevog, krhkog, ramena,
Iskra gladnog oka postaje sve življa.
Čuješ li noć, kako odzvanja prazna?
Vjerujem da nisi u dubokom snu?
U tebi se trvu vjerovanja razna, jer
Snovi se vuku ko olovo po riječnom dnu.
Tu sam ja, samo zagrebi ispod kože.
Iz sumnjivog sklada pružam ti ruke.
Ovu predstavu gledaš iz udobne lože,
Neko od glumaca je bačen na muke!
Dotakoh ti kosu, a miris me ujeda!
Na letećem ćilimu smo jedina posada.
Bilo  koji zvuk za uho je uvreda,
Sve ovozemaljsko odjednom je dosada.
Letimo na granici sa nebeskom plavom,
Odnekud, vodopad se čuje hukom.
Pod suncem mlataram polupraznom glavom,
U san propadam sa beskrajnom mukom.

Sve ovozemaljsko odjednom je dosada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović