Snovi se vuku po dnu

Lijepa si kao lincura kraj kamena,
Nezaštićena i potpuno mrka, divlja.
Sa linije tvog lijevog, krhkog, ramena,
Iskra gladnog oka postaje sve življa.

Čuješ li noć, kako odzvanja prazna?
Vjerujem da nisi u dubokom snu?
U tebi se trvu vjerovanja razna, jer
Snovi se vuku ko olovo po riječnom dnu.

Tu sam ja, samo zagrebi ispod kože.
Iz sumnjivog sklada pružam ti ruke.
Ovu predstavu gledaš iz udobne lože,
Neko od glumaca je bačen na muke!

Dotakoh ti kosu, a miris me ujeda!
Na letećem ćilimu smo jedina posada.
Bilo  koji zvuk za uho je uvreda,
Sve ovozemaljsko odjednom je dosada.

Letimo na granici sa nebeskom plavom,
Odnekud, vodopad se čuje hukom.
Pod suncem mlataram polupraznom glavom,
U san propadam sa beskrajnom mukom.

Sve ovozemaljsko odjednom je dosada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović