Šapni mi nešto

 

Svetlucala je kao vizija

Pred začuđenim očima

Privlačan duh sa činima

Ljuljala se duša bez kočnica

Odškrinula se vrata iz mraka

Ništavna stvarnost
Povlačila se iz borbe

Zbrka zvukova
Prepuštala se
Nenametljivoj tišini
Dok se miris tihe noći
Širio nadraženim nosnicama

Napete strune svesti
Prošlost zateže bujicama
I preti da razvali sve ustave

Duh u zgužvanom haljetku

Zgažene usne što glasno ćute

Talas prostačke želje
Strah od ouobrazilje

Da li ćeš doći
Da li ćeš moći
Da li baš sve znaš

Otvori vrata širom
Neka pobegne mrak

Šapni mi nešto čedno

Nešto od čega se
Čvor na pertlama sam odveže

Nešto što jabučicu na grlu
Zategne u žestok hropac

Šapni mi što god ti padne na pamet

Ma nek bude jeftino i prosto
Onda će i vampir pobeći
Zajedno sa ustajalim mrakom

Šapni mi nešto... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oči mokre od čekanja

Ozbiljno uzvraćen pogled
Ispod kapuljače kišnog ogrtača

Naglo crvenilo na licu
Omekšalo je oholo držanje

Tvoj stav savršenstva

Kalup ozbiljnosti
Je polako mijenjao formu
Dok se uvježbani dio povlačio

Sve vježbe su ostale uzalud
Pred naletom razoružavajućeg
Naleta osmjeha
Kojim  si me  napala
Kao vješt general
Sa svim trupama
U istom trenu

Vještina lažne ravnodušnosti
Se raspadala kao pocjepane
Trake magle pod navalom vjetra

Uobraženi svijet se kršio
U komade
Ostavljajući cijelim
Samo oči, mokre od čekanja

Odlazeći, gazila si strah
Užurbanim korakom
Oštrim štiklama

Da li si ti u oblacima
Ili hodaš ovom zemljom

Vidiš li ponor
Ili te baš briga
Za sve pukotine
Teške naravi

Uznemirena si kao sumrak
Dok sunce preskače brdo
A dan neumorno okreće pedale
Odlazeći na zasluženi počinak

Iznad niskih krovova
Apsolutnog ništavila
Lice ti je prekriveno sjenom

Podignuto ka nebu
Neprestano se penje
Uskom stazom
Iznad strme provalije

Kao da će kiša... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Duboki kanjon duhova

Okačen o vazduh
Visim kao promjena

Pitaš me gdje idem
Šta tražim
Šta gubim

Opsjednutost
Spokoj

Teturaju mi misli
Kroz večernju maglu

Visoko na brdu smije se mjesec

Nešto sam ti htio reći
Nešto nije u redu

Razbojnik sam
Prvi znak ludila

Istetovirana ruža
Na spuštenim kapcima

Okačen o vazduh
A jedva da dišem

Skidam slojeve besmislice
I bacam ih duboko
Kao koru od banane

Bježim odnekud
Gdje nisam ni bio

Nosim sva pisma
Davno napisana nikome
U prošivenom džepu
Nepotrebnih sjećanja

Pisma adresirana
Na kanjon duhova

Zadnja pošta
Daljine
Planine

Izgužvana plava haljina
I prokleta sjećanja

Sa namrštenog  lica
Čovjeka koji putuje
U jednom smjeru

Slušajući opominjući glas
Neke rijetke ptice
Jako stežući pisma
Upućena nikome
Dovoljna sama sebi

Napisana iznad litice
Dubokog kanjona duhova 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pod plaštom sopstvene sjene

 

Još čujem njene korake

Kako zapljuskuju noć kao talasi
Zastala je da otvori kapiju
Otvorivši neki nepoznat svijet
Koji sam pokušao dokučiti

To je sabijena viječnost
Čiji sam odjednom postao dio

Sive svijetlosne sjenke
Naviru na krajeve kose
Koja se poslaže u niz
Jednim sigurnim trzajem glave

Vraćaš se kući
A znaš da tamo nema budnih
Ti ohola građanko planete Jupiter

Pohlepna predatorko
Što obrvom ljuštiš koru sa drveća

Tebe je takvu dohvatila moja ruka
U želji da se zadrži na licu
Zategnutom i blijedom
Kao da je sazdano
Od tankog sloja dima
Dok  me nijemo gledaju oči
Beživotne, kao sa nekog kipa

Boginjo izumrlih naroda
Neumoljiva poruko nebesima
Okreni se prije nego uđeš
U taj dom mitova i legendi

Oživi oči i pusti pogled
Neka ti pokaže pravac
U kom se uputio čovjek
Bez imena i glasa

Čovjek pod plaštom
Sopstvene sjene
Ne zatvaraj vrata
Koračaj... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović