Košulja mraka

Kasno je

Noć mi pritiska leđa

Hladan zrak

Smiruje misli

Svetlucaju kazaljke

Na stolnom satu

Sedim pored sebe

Ne osvrćem se

I iza leđa sam

Noć tvrdoglavo

Vuče tminu

U susret svitanju

Koje ne preza

Da ubaci u borbu

Sva raspoloživa svetla

Košulja mraka

Ostaje bez rukava

Pucaju i dugmad

Tamna zavesa je skinuta

Golub pismonoša

Kreće na put...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kao malo vode

Dlan mi je još uvek mokar

Jer sam te držao ko malo vode

Skupljao kapi što klize

Niz duboko urezane

Znakove naprasnog života

Veruj, nisam još zatvorio krug

Još se borim, ne boreći se

Za mesto na putu

Kojeg obnavljam i čistim

Svakog trena kada pomislim

Koliko vremena je proteklo

Ovim koritom ispod visećeg mosta

Koji se ljulja na sami pokret

Raširenih očiju, gorskih 

Dubokih jezera, tvrdoglavo zelenih

Rasklimanih saznanja

Besramno zadrtih uverenja

Naslaganih kao naramak suvih drva

Iscepanih nekih prošlih godina

Sekirom koja je znala govoriti

Čudesne istine, naoštrena vrlinom

Pevala je proste pesme...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Šapni mi nešto

 

Svetlucala je kao vizija

Pred začuđenim očima

Privlačan duh sa činima

Ljuljala se duša bez kočnica

Odškrinula se vrata iz mraka

Ništavna stvarnost
Povlačila se iz borbe

Zbrka zvukova
Prepuštala se
Nenametljivoj tišini
Dok se miris tihe noći
Širio nadraženim nosnicama

Napete strune svesti
Prošlost zateže bujicama
I preti da razvali sve ustave

Duh u zgužvanom haljetku

Zgažene usne što glasno ćute

Talas prostačke želje
Strah od ouobrazilje

Da li ćeš doći
Da li ćeš moći
Da li baš sve znaš

Otvori vrata širom
Neka pobegne mrak

Šapni mi nešto čedno

Nešto od čega se
Čvor na pertlama sam odveže

Nešto što jabučicu na grlu
Zategne u žestok hropac

Šapni mi što god ti padne na pamet

Ma nek bude jeftino i prosto
Onda će i vampir pobeći
Zajedno sa ustajalim mrakom

Šapni mi nešto... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Urezana priča

Kroz mene pronalaziš put,
Bjesneći kao vrag sa rogovima.
Očima slikaš potpuni nesklad.
Od sjećanja ostaju prazne gomile.

Ako sad kreneš, gdje da te tražim?
Hoću te takvu, sigurnog držanja.
Zaskoči me posle udarnog talasa.
Potopi ovu podmornicu, sa ranjivog boka.

Hajde, čekam te! Ne oklijevaj, dođi!
Zapjevaj tu pjesmu totalnog skitnice.
Na dlanu su mi ispisane razne priče.
Ne brini, nećemo umrijeti od čekanja.

Još ne znam gdje da gledam?
Gore negdje, u nebesko tijelo?
Jedva se držim na nogama,
Ježeći se od slutnje tvog dolaska.


Ponekad pomislim,
Da od  silne borbe za život,
Nemam vremena da živim.
Ali tu sam i ježim se od slutnje ,
Da dolaziš kao urezana priča,
Dok slušam pjesmu totalnog skitnice.


Hajde, čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Moje vrijeme je- sada

Kroz gustu maglu se probija,
Jutro,odlučno da dobije,
Borbu u kojoj je glavni sudija,
Dan, sav ravnodušan,
Dok ne izvuče pištaljku,
Kojom će da označi,
Početak i kraj, bez imalo bojazni,
Da će na to uticati juče i sutra.


Tačno vidim komade,
Trakastog svijetla,
Kako se kao laktovi,
Zabijaju u pleksus bjelini,
Koja pritom ispušta,
Hroptavi zvuk ,
Bjesomučnog disanja.

Nisam stvoren za konačan ,
Blijesak stvaranja novog života.
Već za trpljenje mizernog postojanja,
Sve dok se ne sruši cijela,
Tvrdjava sazdana od pijeska,
Koji curi sa dlana kroz prste,
Sahranjujući prošlost u groblje,
Jednog, samo sebi neznanog, junaka.

Ne zelim da se sjećam ničeg,
Što je vezano za nešto od juče,
Niti mislim šta to donosi sutra.
Evo me zauvjek poleglog,
U, na brzinu iskopanom kanalu,
Sadašnjeg trenutka, osluškujući,
Odjek sopstvenih koraka,
Kojima se vraćam u riječ,
Nastalu od jednog uzdaha.

Riječ, skrojenu po mjeri,
Čovjeka koji je još u bijegu,
Od nemirne sjene,
Što liči na drhtaj misli,
Iste takve, raspršene po vazduhu,
A teške čitavu tonu,
Izvagane tamo gdje se,
Odavno nema ništa više vagati.

Zato, otvaram  blindirana vrata,
Čistim kanale od očekivanja  i želja.
Dovršavam  davno započeti posao.
Uzimam  riječ  da je umotam,
U papir, malo pohaban od vijekova.
Ispravljam tijelo i podižem glavu,
Izgovaram  riječ tako umotanu,
Kao da je zadnja,
Slušajući eho, odbijen od upravo,
Srušenog zvučnog zida:

Moje vrijeme je - sada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović