уторак, 15. септембар 2026.
Sjeta
среда, 17. децембар 2025.
Čekam da prođe
Jašem ovaj goli , jesenji dan, od ranog jutra.
Nije me primio u sedlo sa osmjehom.
Sivo jutro, nekako bezvoljno, kao da se ni njemu ne ulazi u vrijeme.
Pokušavam da zabodem mamuze u taj bezvezni početak trijumfalnog postojanja.
Tuširam se hladnom vodom. Radim vežbe: Pet Tibetanaca.
Otvaram prozore. Puštam hladan vazduh da pogura zavjese.
Dan ostaje ravnodušan na sve moje pokušaje.
Dižem ruke od tog kilavog posla.
Kuvam kafu.
Zatvaram prozore.
Palim TV.
Jutarnje vijesti.
Najnovije vijesti.
Vijesti što su upravo stigle.
Vijesti.
Novosti.
Prelistavam jutro, sve do stranica koje pripadaju razbuđenom danu.
Mrzovoljan pogled dobacuje samo do podne.
Ostatak je zamotan u aliminijsku foliju.
Mogu da ga spakujem u frižider. Neka se još malo ohladi. Može zatrebati.
Možda uskoro osvane jedan superblistav dan, kome će zafaliti malo mrzovolje, da postigne radnu tempreraturu.
Danas demoni stižu malo ranije.
Obično se sjate oko pola pet. Spreman sam.
Ukočen od bola, ležim i čekam da podivlja, pa prođe.
Da,da.
Čekam da prođe...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
уторак, 2. децембар 2025.
Disanje svemira
Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.
Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.
Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.
Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.
Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.
Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.
Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.
Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.
Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.
Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.
Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.
Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.
Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.
Duboko udahnuh.
Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.
Još par gutljaja čaja.
Osjećam se dobro.
Osjećam se vrlo dobro...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
петак, 12. септембар 2025.
U senci ruja
U senci široke krošnje ruja, polako ulazim u jutro,
opčinjen cvrkutom pažljivo zaljubljenih ptica.
Svežina ranih časova pravi kratku barijeru nadolazećoj vrelini dana.
Samo sedim i ćutim. Ništa ne mislim. Dopuštam da se svet oko mene sam predstavi i imenuje.
Mirisi se produbljuju. Kroz nos prolazi čisti titraj vazduha.
Tišinu na kratko probija jedan stršljen, slećući kao helikopter na žbun jorgovana.
Imaju neku tajnu vezu.
Pored mojih, Đina proteže leno svoje duge, pseće noge.
Lagano, dan otvara širom svoja vrata...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
среда, 21. мај 2025.
Putem vučem svoje korenje
Vreme prolazi i bez popravke
Prepoznajem ti more ispod marame
Ne pitaj kada ni gde
Ne govori ništa
Dok ti svetlo titra u očima
U nekom običnom danu
Nekog ranog jutra
Stazom pored potoka
Omekšalom od proleća
Dok dobro poznati predeli
Pristižu kao razglednica
Sa par lepih pozdrava
Ostrvo si sa pojačanom stražom
I podignutom visokom ogradom
Da duša ne pobegne
Pukotine, ponori, krici
Srebro na ivici dana
Minuti, sati, vekovi
Zategnuta koža na čelu
Uobrazilja ističe kroz sporedni ulaz
Škripaju kosti sumnje
Bol kao nož probada dan
Osmeh je ukraden
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
петак, 16. мај 2025.
Biće kiše
Biće kiše.
Nebo ubrzano rađa tamne oblake
Nešto me probada u kolenu
Telo se buni
Valjda ima neki razlog
Nepoznat stanovnik otključao vrata
Da ga pozdravim ili izbacim
Možda nema loše namere
Jesam li budan
Sanjam
Ne
Dotaknuh koleno
Boli
Ne sanjam
Ustajem
Škripi patos
Iza zavese namršteno
Kiša će
Lep dan ne oprašta mrzovolju
Zato se izvlačim iz jutra, tiho kao mačak
Nosim ga u zubima iz zemlje čuda
Bacam u jamu tišine
Vekovna prašina mi je na licu
Otvorih vrata
Jedan zrak sunca buši gusti oblak
Biće kiše
Slomiću i ovaj dan na komade, kao pogaču
Umočen u malo soli, može da me dovede do večeri
Posle ću lako
Mrak sve pokriva,samo ako se ne pali svetlo
Sam sebi sam prijatelj
Dobro zvuči, ako se izbrusi...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
среда, 7. август 2024.
Čudni prozori
Ćuti pusta noć
Neosjetljivo se šunja
Gmižući kao gušterŠto pravi hrapave sjene
Na riječima neizgovorenim
Dječiji osmijeh ili strah
Otegnuti zov sa usana
Traži kraj koji se ne nazire
Tamna su klupka
Nepoznatih oblika
Nema ničega
Osim tišine
Koja se pravi mrtva
Dok se oprezno primiče jutro
Kroz iskidanu zavjesu mraka
Tišina koja odzvanja
Spotičući se o narasle sjene
Nastojeći da uguši šapat
Koji dolazi iz dubokih jama
Odmiče noć
Pristiže ozeblo jutro
Raste strah od svjetlosti
Čudni prozori su odškrinuti
Da propuste ledeni dah
Ima li koga
Dole u pomućenoj svijesti
Ne
Ne čujem ništa
Ne vidim ništa
Nešto slutim....
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
уторак, 2. јул 2024.
Gase se boje
Škrta svijetlost dana
Polako silazi niz put
Izlazim iz narasle noći
Iz mračnih ćoškova
Punih krilatih spodoba
Nadvijenih iznad glave
Prekrivene hladnom jezom
Ćuti sumorno jutro
Ćutimo zajedno
Sa obje strane prozora
Dok topao dah
Ostavlja zamagljen trag
Prefinjenog tkanja tuge
Koju svitanje tjera
U treperavu mrežicu
Otima se zavezana misao
Potopljena tišinom
Pišite mi u komentarima kako vam se čini...
Pratite blog za još pesama i priča...
уторак, 1. август 2023.
Bankrot vrline
Ulice su plivale
U gradu vedrog jutra
Na trgu golubovi i spomenici
Junaci običnog života prolaze
Koridorom sa ožiljcima
Potpunog bankrota vrline
Tužnog susretanja svijesti
U lijepom jutru
Ukrašenim finim bijelim oblacima
Kao providnom zavjesom
Pred licima ravnodušnih crta
Zategnute kože
Podignutih ruku u visini grudi
Spuštenog pogleda, u visini koljena
U dobinu ambisa
Iskopanog odmah po rođenju
Iskrivljena slika svijeta
Putuje brzinom jakog udarca
Odjek se vrti u vrtlogu ničega
Prave karte su izvučene
Dok očajnički pokušavam
Da saznam, koja je to igra...
четвртак, 27. април 2023.
Dolaziš li sama
Gluvo je doba
Negdje blizu jutra
Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti
Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike
Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu
Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri
Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid
Dolaziš li sama...
четвртак, 23. децембар 2021.
Svrati
среда, 3. новембар 2021.
Kad tišina vreba
недеља, 19. јул 2020.
Na granici noći
Gledajući namršteni oblak,
Napolju dan i dalje jede svoju djecu...
уторак, 9. јун 2020.
Trnu mi zubi
Evo nestadoh...
четвртак, 2. април 2020.
Jutro je rođeno
Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.
Odakle se povlači pospani mrak.
Jutro dok sviće, pomalo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.
Vezano neraskidivim lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći, jutros ne da.
Dok noć se povlači, kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja sebi kao štitnik.
Branislav Makljenović
четвртак, 23. јануар 2020.
Tragovi
Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.
Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.
Branislav Makljenović
среда, 20. март 2019.
Čuješ li
Hej!
Ne raduj se, svijete!
Kada padnem, ja se dižem.
Čuješ li!?
Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.
Hej!Hej!
Kad sam dole, ubrzo sam gore.
Čuješ li!?
Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.
Hej, hej!
Ne raduj se, gomilo prokleta!
Vječnost se živi krvavih koljena.
Čuješ li!?
Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.
Hej! Hej!
Kroz padanje, o dizanju učim.
Čuješ li!?
Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.
Hej! Hej!
Pao si na vrlo niske grane.
Čuješ li!?
Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni,jutro će da svane.
Branislav Makljenović
среда, 28. новембар 2018.
Od sumraka do svitanja-Povlen
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…
![]() |
| Budi se dan |
![]() |
| Ravno do dna... |
u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama.
![]() |
| Ka vrhu... |
![]() |
| Svanulo je |
![]() |
| Wonderful.... |
![]() |
| Zeleganje... |
![]() |
| Sve je stalo u oči... |
![]() |
| Magla, kiša, vjetar i sunce... |
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.




















