Приказивање постова са ознаком jutro. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком jutro. Прикажи све постове

уторак, 15. септембар 2026.

Sjeta



Nešto mi misao razvlači
Nešto tiho, kao da je sjeta
Kao da mi sa jutra noć svlači
Kao da sam na kraju svijeta

Sjećam se dana kada nisi hodala
Već kroz ljetni vazduh plovila
Sjećam se kako si se suncu podala

I moje halapljive poglede lovila

Još pamtim kako si me okom okrznula
Lijeno podigla tu beskrajnu obrvu
Ledom me ispod trepavica smznula
I poslednje misli smestila u prvu.

Ne sjećam se dlana po dlanu
Ni ruke koja grli vrat pa rame
Ne sjećam se kakva to vatra planu
Ni riječi što su na zgarištu same...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 17. децембар 2025.

Čekam da prođe



Jašem ovaj goli , jesenji dan, od ranog jutra.

Nije me primio u sedlo sa osmjehom.

Sivo jutro, nekako bezvoljno, kao da se ni njemu ne ulazi u vrijeme.

Pokušavam da zabodem mamuze u taj bezvezni početak trijumfalnog postojanja.

Tuširam se hladnom vodom. Radim vežbe: Pet Tibetanaca.

Otvaram prozore. Puštam hladan vazduh da pogura zavjese.

Dan ostaje ravnodušan na sve moje pokušaje.

Dižem ruke od tog kilavog posla.

Kuvam kafu.

Zatvaram prozore.

Palim TV.

Jutarnje vijesti.

Najnovije vijesti. 

Vijesti što su upravo stigle. 

Vijesti.

Novosti.

Prelistavam jutro, sve do stranica koje pripadaju razbuđenom danu.

Mrzovoljan pogled dobacuje samo do podne.

Ostatak je zamotan u aliminijsku foliju.

Mogu da ga spakujem u frižider. Neka se još malo ohladi. Može zatrebati.

Možda uskoro osvane jedan superblistav dan, kome će zafaliti malo mrzovolje, da postigne radnu tempreraturu.

Danas demoni stižu malo ranije.

Obično se sjate oko pola pet. Spreman sam.

Ukočen od bola, ležim i čekam da podivlja, pa prođe.

Da,da.

Čekam da prođe...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 2. децембар 2025.

Disanje svemira



Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.

Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.

Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.

Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.

Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.

Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.

Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.

Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.

Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.

Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.

Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.

Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.

Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.

Duboko udahnuh. 

Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.

Još par gutljaja čaja. 

Osjećam se dobro.

Osjećam se vrlo dobro...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

петак, 12. септембар 2025.

U senci ruja








U senci široke krošnje ruja, polako ulazim u jutro, 

opčinjen cvrkutom pažljivo zaljubljenih ptica. 

Svežina ranih časova pravi kratku barijeru nadolazećoj vrelini dana.

Samo sedim i ćutim. Ništa ne mislim. Dopuštam da se svet oko mene sam predstavi i imenuje.

Mirisi se produbljuju. Kroz nos prolazi čisti titraj vazduha.

Tišinu na kratko probija jedan stršljen, slećući kao helikopter na žbun jorgovana.

Imaju neku tajnu vezu.

Pored mojih, Đina proteže leno svoje duge, pseće noge.

Lagano, dan otvara širom svoja vrata...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

среда, 21. мај 2025.

Putem vučem svoje korenje




Putem vučem svoje korenje

Vreme prolazi i bez popravke

Prepoznajem ti more ispod marame

Ne pitaj kada ni gde

Ne govori ništa

Dok ti svetlo titra u očima
Utireš vidljivu maršrutu
U nekom običnom danu

Nekog ranog jutra
Stazom pored potoka
Omekšalom od proleća

Dok dobro poznati predeli
Pristižu kao razglednica
Sa par lepih pozdrava
Uz blesak sunca što lomi vazduh

Ostrvo si sa pojačanom stražom
I podignutom visokom ogradom
Da duša ne pobegne

Pukotine, ponori, krici

Srebro na ivici dana

Minuti, sati, vekovi

Zategnuta koža na čelu

Uobrazilja ističe kroz sporedni ulaz

Škripaju kosti sumnje

Bol kao nož probada dan

Osmeh je ukraden

Sa ugla usana
Ledenice vise niz lice...

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

петак, 16. мај 2025.

Biće kiše

 



Biće kiše.

 Nebo ubrzano rađa tamne oblake

 Nešto me probada u kolenu

Telo se buni 

Valjda ima neki razlog

Nepoznat stanovnik otključao vrata

Da ga pozdravim ili izbacim

Možda nema loše namere

Jesam li budan

Sanjam

Ne

Dotaknuh koleno

Boli 

Ne sanjam

Ustajem 

Škripi patos

Iza zavese namršteno

Kiša će

Lep dan ne oprašta mrzovolju

Zato se izvlačim iz jutra, tiho kao mačak

Nosim ga u zubima  iz zemlje čuda

Bacam u jamu tišine

Vekovna prašina mi je na licu

Otvorih vrata

Jedan zrak sunca buši gusti oblak

Biće kiše

Slomiću i ovaj dan na komade, kao pogaču 

Umočen u malo soli, može da me dovede do večeri

Posle ću lako

Mrak sve pokriva,samo ako se ne pali svetlo

Sam sebi  sam prijatelj 

Dobro zvuči, ako se izbrusi...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

среда, 7. август 2024.

Čudni prozori





Ćuti pusta noć

Neosjetljivo se šunja

Gmižući kao gušter
Što pravi hrapave sjene
Na riječima neizgovorenim

Dječiji osmijeh ili strah

Otegnuti zov sa usana
Traži kraj koji se ne nazire

Tamna su klupka
Nepoznatih oblika

Nema ničega
Osim tišine
Koja se pravi mrtva
Dok se oprezno primiče jutro
Kroz iskidanu zavjesu mraka

Tišina koja odzvanja
Spotičući se o narasle sjene
Nastojeći da uguši šapat
Koji dolazi iz dubokih jama

Odmiče noć
Pijana od trajanja

Pristiže ozeblo jutro

Raste strah od svjetlosti

Čudni prozori su odškrinuti
Da propuste ledeni dah

Ima li koga
Dole u pomućenoj svijesti

Ne
Ne čujem ništa
Ne vidim ništa

Nešto slutim.... 

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 2. јул 2024.

Gase se boje





Ledeni vjetar

Umiva studeno jutro

Škrta svijetlost dana
Polako silazi niz put

Izlazim iz narasle noći
Iz mračnih ćoškova
Punih krilatih spodoba
Nadvijenih iznad glave
Prekrivene hladnom jezom

Ćuti sumorno jutro

Ćutimo zajedno
Sa obje strane prozora
Dok topao dah
Ostavlja zamagljen trag
Prefinjenog tkanja tuge
Koju svitanje tjera
U treperavu mrežicu

Otima se zavezana misao
Potopljena tišinom

U naletu sivila
Gase se sve boje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 1. август 2023.

Bankrot vrline






Ulice su plivale
U gradu vedrog jutra

Na trgu golubovi i spomenici

Junaci običnog života prolaze
Koridorom sa ožiljcima
Potpunog bankrota vrline

Tužnog susretanja svijesti
U lijepom jutru
Ukrašenim finim bijelim oblacima
Kao providnom zavjesom

Pred licima ravnodušnih crta
Zategnute kože
Podignutih ruku u visini grudi
Spuštenog pogleda, u visini koljena
U dobinu ambisa
Iskopanog odmah po rođenju

Iskrivljena slika svijeta
Putuje  brzinom jakog udarca

Odjek se vrti u vrtlogu ničega

Prave karte su izvučene
Dok očajnički pokušavam
Da saznam, koja je to igra...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 27. април 2023.

Dolaziš li sama



Gluvo je doba
Negdje blizu jutra

Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti

Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike

Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu

Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri

Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid

Dolaziš li sama... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 23. децембар 2021.

Svrati





Svrati na kratko ove noći,
Da je malo osvijetliš.
Ja do tebe ne mogu doći,
Svrati, ako me se sjetiš.
Gledali bi svijeću kako gori,
Ili zurili u zamrljani zid.
I neka se oko sa tvojim bori,
Dok potpuno ne potamni vid.
Govorio bih razne riječi,
Možda bih bio i jako prost.
Može li to da nas izliječi,
Da ne srušimo ovaj most.
Svrati, tu sam do jutra,
Neka te donese vjetar jak.
Dođi, nemoj čekati sutra,
Jer onda će me pojesti mrak.
Svrati...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 3. новембар 2021.

Kad tišina vreba







Samo minut mi treba,
Da puknem od tišine,
Koja me puzeći vreba,
Kao voz kad napusti šine.
To je ovo vrijeme iza,
Kad noć polako ode.
Kad svaka misao se kliza,
U jutro što svjetlom me bode.
Samo minut ili možda dva,
Vraćaju me u stvarnost.
Samo si oblak ili si sva?
Da li je i drhtaj podudarnost!?
Ovo je doba kad svi su u snu,
I pomalo, kameni spavači.
Doba kad vučem se po dnu,
Kad sa mene sve se svlači.
Radujem se još jednoj pjesmi,
Ako izađe iz ove surove stege.
Pijem te stalno na tajnoj česmi,
Smiruješ mi krv kroz čudesni rege.
Ako tražiš nekog crnog,
Nekog, ko mješa krv i boje.
Hajde, zavuci se u moj brlog!
Tu gdje nestajem ja, počinje tvoje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

недеља, 19. јул 2020.

Na granici noći







Jutro uskače u dan,
Gledajući namršteni oblak,
Neizmjerno težak od kišnog jezera,
Nakupljenog negdje po beskraju,
Nebeskog svoda, hladnog i besćutnog.

Svaki novi dan bi bio samo riječ,
Da nije snova, te inicijalne kapisle života.
Snovi pretopljeni u vječnost,
Vječnost stopljena sa trenutkom.
Trenutak ubrizgan u život.
A život, rijeka sadašnjeg trena.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu,
Neposlušnike vječitih pravila igre,
Igre ustoličene svakim rađanjem,
Svakim prihvatanjem karata,
Podjeljenih iz obilježenog špila,
Igre od koje je mnogima odavno muka,
Ali nemaju lijeka, osim duboke kese za povraćanje.

Napolju dan i dalje jede svoju djecu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 9. јун 2020.

Trnu mi zubi



Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.
Gledam kako ti oko sjeva i blista.
I ovo malo bistrog, svečano mutim,
U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,
Zadržan u ruci, grijaće nježno.
Privuci mi glavu, biće mi drago,
San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,
Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.
Neka te tu, po meni svuda budi,
Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,
Kida se u utrobi crno, tmina.
Svjetlost mi oči plotunima gađa,
Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!
Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.
U grč smo se zgrčili, stisli,
Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,
Ponire u bezdan, u crne dubine.
Protegla si se kao pod šporetom maca,
Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,
Kada te budu žuljale beskrajne noći,
Kao škorpija, sam sebe zabodoh.
U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 2. април 2020.

Jutro je rođeno




Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.

Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači pospani mrak.
Jutro dok sviće, pomalo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano neraskidivim  lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći, jutros ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja sebi kao štitnik.

Jutro je rođeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 23. јануар 2020.

Tragovi



Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.
Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.
Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.
Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.



Povuče me jutro za uši...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 20. март 2019.

Čuješ li






Hej!

Ne raduj se, svijete!
Kada padnem, ja se dižem.


Čuješ li!?

Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.


Hej!Hej!
Ne raduj se, čoporu vukova!
Kad sam dole, ubrzo sam gore.

Čuješ li!?

Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.


Hej, hej!

Ne raduj se, gomilo prokleta!
Vječnost se živi krvavih koljena.

Čuješ li!?

Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.


Hej! Hej!
Ne raduj se, krvožedno krdo!
Kroz padanje, o dizanju učim.


Čuješ li!?

Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.


Hej! Hej!
Raduj se uspavani svijete!
Pao si na vrlo niske grane.


Čuješ li!?

Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni,jutro će da svane.
Hej! Hej! Čuješ li!?
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 28. новембар 2018.

Od sumraka do svitanja-Povlen


Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…
Budi se dan

Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog sjedišta.

-Moj duh sada slobodno šeta…

Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene kafane Platani. Malo predaha za kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:

-Dobro veče! Želite li u baštu?
-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)
-Mlada vas je puno  pozdravila. Večeras jedan momak slavi punoljetstvo.
-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.

Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…

Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć odrastaju, dok se nas dvanaest lagano pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine. Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu Baštu. 

Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak  su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove okoliša sakrivene tamom.

Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:

-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati u hodniku.

U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo  pred zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano, a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi, spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?

Ravno do dna- mraka…

Ravno do dna...

Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti stoje hladno i ukočeno.  Na putu ka Malom Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...

Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?

Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan utisak.

Mladost  planinara se pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine,  ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…

Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge, leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija, podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca. Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.

Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu. Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo je bolje. Idemo na vrh.

-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…
-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.

Preko livade uđosmo
 u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama. 
Ka vrhu...


Samo što smo zauzeli udobne pozicije za doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…

Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče, poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli, sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake. Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom. 
Svanulo je…
Svanulo je


Od sumraka do svitanja smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.
Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke cijevi.

-Dobro jutro, planeto!

Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila neka reprezentativna frizura!
Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga, postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah i Jennifer su samo uzvikivale:

-Wow! Yes! Wonderful!

Poređane u jednom nizu, uslikah  ih tako beautiful: Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah, Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika. Jutro se umivalo suncem…
Wonderful....


Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza sa izolir trakom. Zašto da ne!?

Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je  Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena, pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:

-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.
-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…
Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća gibanica i jogurt!
-Its’ a wonderful life…

Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…
Zeleganje...


Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa. Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu. Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju. Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.

Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za ljudima koje smo sreli usput.

Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema dana. Nekoliko krava  su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku. Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…
Sve je stalo u oči...


Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu  prosušivali svoju garderobu, dok su im se iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki Povlen, mjerkajući  komšije, kao da ih prvi  put vidi. Tako su i  nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.

-Taman ste na ručak!
-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to nadoknadimo.

Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba. Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!

Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz, odajući priznanje prijateljskoj vojsci.

Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne odbija…
Magla, kiša, vjetar i sunce...

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.


Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav  Makljenović