Odvrnuta česma

 

Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Malo ostrvo proleća

Opet šušti tiha galama.
Vređa mi uši potmuli zvuk.
Spolja sam kao Dalaj Lama,
Duboko u sebi stepski sam vuk.

Vetar mi skida zarđale stege.
Malo ostrvo proleća se širi.
Ubijeni duh traži malo nege.
Padaju u tamu žedni vampiri.

Planinsko proleće nadolazi jasno.
Život sa smrću igra drevni ples.
Za stoti početak, nikad nije kasno.
Za ekipu šume, obuko sam dres.

Stege spadaju, ponovo sam živ.
U ušima mi šušti ista galama.
Četkica na platnu tvrdi da sam siv.
Potpisala se smrt, elegantna dama.

Na ostrvo proleća doleću i ptice.
Sa bezbedne visine kriknuo je orao.
Vrhovni slikar prosvetlio mi lice.
I vuk se osamio zato što je morao.

U ušima mi šušti tiha galama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.

Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Slušam te, gledam i upijam

Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.

Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.

Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.

Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.

Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.

Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.

Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.

Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.

Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.

Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.

Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!

Slušam te, gledam i upijam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Udavljenog ponosa

Nismo htjeli da vidimo,
Okretali smo u stranu glave.
Zato se danas jako stidimo,
Kraj grobova,ispod trave.

Nismo znali jer nismo htjeli!
Koliko oštrih pitanja nas reže?!
Jutros smo kao kreč bijeli,
Jer budne noći u svitanja biježe.

Pred Bogom stojimo pokunjeno,
Prezreni cvilimo udavljenog ponosa.
Pogled u vrhove cipela, zbunjeno,
Ne dopire dalje od vlastitog nosa.

Hajde! Pokaži na zlo što raste!
Pokaži ga ispruženom rukom!
Učini kraj te trule, bolesne kaste!

Crnu ovcu zamjeni bijelim vukom!

Pred Bogom stojimo pokunjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Moja misija

Doći ću po tebe brodom.
Zvaće se Moja misija.
Zaplovićemo ogromnom vodom,
Tamo gdje sunce uvjek sija.

Budi spremna kada ti javim,
Ponesi ogrtač od plavog neba.
Sve što ti treba, usput pravim,
Jer tamo će život da nas vreba.

Tamo gdje uvijek sunce sija,
Bićemo sami, sve dok nam prija.

Doći ću po tebe uz veliki čopor,
Zavijaću kao vuk ako želiš.
Samo za tvoje uši, taj zvuk opor,
I nemoj ni sa kim da ga dijeliš.

Ako si spremna, prag preskoči,
Dopusti da te uzmem za ruku.
Da usne poplave i tvoje oči,
I nepoznati putevi da nas odvuku.

Tamo gdje sunce uvjek sija,
Hodamo putem koji nam prija...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Srce

Ništa dok ne zapjeva vuk,
Pa se od pjesme zamrzne led.
Pa se vjetar razgalami uz huk,
Ništa dok ne pocrveni i blijed.

Neko na oslikan prozor kuca,

Neko traži malo topline uz peć?

Možda od mraza drvo puca,

Možda nas zima zagrlila već?

Otvori srce kao prozor, širom,

Pusti nek se neko grije u njemu.

Onda ga pusti nek ode s mirom,

Pogledom potraži trag u svemu.

Ako tad ne bude nikakvog traga,

Zatvori prozor, da ne izađe duh.

Srce će kucati zbog velikog blaga,

Ako ne zatvoriš ti, zalupiće propuh.

Otvori srce kao prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Zaigraj

Samo još korak privuci,
Štiklom ostavi trag na podu.
Zaigraj kao da te progone vuci,
Kroz pokret neka sve sjene odu.

Samo još jedan, kao čašu lomi,

Napravi onaj čuveni okret.

Slobodno blijesni, uradi to mi,

Makar u mjestu ostao proklet!

Samo još priđi,skroz se približi,

Osjeti kako pod nogom drhti tlo.

Da se stopimo, kao nikad bliži,

Lupni o drveni pod, da ne čuje zlo.

Štiklom ostavi trag...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Oči u tami

Kako znaš da malo ne boli,
Kada si oči uprla u tamu?
Još kap ulja na vatru doli,
Isčupaj tu zabodenu kamu.

Kako znaš da idem stazom,
Kojom odavno niko ne hoda?
Da stegnuta je injem i mrazom,
Da početak je šifre, tajnog koda.

Kako znaš da nema povratka,
I da su putevi zarasli u trnje?
Da najduža staza sada je kratka,
Da i u mraku postoji svijetlo krnje.

Kako znaš da nisam slučaj,
Nego namjeran, usamljen lik?
Brzo me iz sebe odključaj,
Dok ispuštam otegnuti krik.

Kako znaš da urlik traži muk,
Iz ovih, širom otvorenih čeljusti?
Da bez čopora sam, samotni vuk,
Lanci su iskidani, samo me pusti.

Kako znaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako znaš...