Prikradanje

 

Slušam te kako dišeš,

Tiho, polako, vrlo duboko.

Novu stranicu grudima pišeš,

Prvi redovi su gore, visoko.

Volim taj ritam, poluotvorene usne,

Vazduh srčeš, kao da nema više.

Prikradam ti se u nemirne sne,

Na prstima, lagano, ne mogu tiše.

Na pauzi ti ulazim u snove,

Kad su na granici sa javom.

Provučem se kroz otvore nove,

I tamo se razbaškarim glavom.

Ubrzo se pluća zagrle, stope,

I oba srca postaju jedno.

Ubrzo i ti se u mene pope,

Tada sve postaje svejedno.

Slušam te kako dišeš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Slušam te, gledam i upijam

Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.

Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.

Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.

Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.

Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.

Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.

Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.

Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.

Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.

Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.

Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!

Slušam te, gledam i upijam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Optička varka

Sedela je na toj klupi, u parku,
I jela grožđe iz papirne kese.
Žedno sam je upijao, tu optičku varku,
Prizori koji, samo ponekad se dese.

Zašto sam je gledao u ruke,
Te duge, elegantno obložene kosti?
Sazrela zrna žvakala uz zvuke,
Očima je sunce probala probosti.

Sedoh na  jednu praznu klupu,
Prebacivši levu, preko desne noge.
Odjednom osetih neku tugu tupu,
Što podseća na one, što preboleh mnoge.

Duboko udahnuh,do vrha u pluća,
Osetih u glavi potpunu tišinu.
Kao kad odjednom,opusti neka kuća,
Sve me začas tom tišinom ošinu.

Da li još ponekad sediš, 
Na istoj klupi, dole na dnu parka?
Crvenilo iz lica u bledilo cediš,
Da li je taj susret bio samo varka?

Ako nisi tamo, jesi tu u meni,
Prisećam se svakog  trena, vrlo jasno.
Kao pod hrastom, u dubokoj seni,
U meni si uvek, nikad nije kasno.

I sad me bode dodir  tvoje ruke,
Obložena kožom, elegantna kost.
Brzo se moj mir pretvori u muke,
Opet si u meni, rado viđen gost.

Udišem duboko, ali ne, ne vredi,
Pluća se cede kao pocepana krpa.
Iz mene vazduh izlazi i bledi,
U ovaj kontejner, život svašta trpa.

Dole na dnu parka, sad je klupa sama,
Iz papirne kese hladan vetar duva.
Zviždi staru pesmu, ovaj put o nama,
Nakupljenu tugu, ima ko da čuva.

Ako nisi tamo, jesi tu u meni...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Mjesec blijedi

Već  dugo  trčim kroz vatru,

Bosa  stopala su skroz  pečena.

Trčim i ne dam da me lako satru,

Ne dam, makar bila odsječena!

Već  dugo plivam u zagađenoj  vodi,

U plućima alveole  šište, pucaju.

U  još  jedan  dan,  kojeg  noć  porodi,

Ludaci će ekserima u zid da zakucaju!

Već  dugo letim kroz  smog, dim i maglu,

Dugo me vjetrovi   ignorišu, obilaze.

U glavi krotim misao bijesnu i  naglu,

Gledam  zvijeri  što u ljudima dolaze.

Već dugo sam spržen, zagađen i smrdim,

U očima krv, niz dlanove se znoj cijedi.

Dok  sebe ubjeđujem, lažem  i  tvrdim,

Mjesec  nad  zemljom  nestaje, lagano blijedi.

Već  dugo sam spržen, zagađen i smrdim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

 Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Plavo

Nebo prosipa plavu boju,
Noć se sa svitanjem bori.
Zvijezde su umrle u roju,
Sunce se zapalilo i gori.

Jedna Vjeverica umiva lice,
Jedan Puž je napustio kuću.
Čuje se glas jedne ptice,
Lavežom Arči doziva Žuću.

Sa grane ukočeno bulji Sova,
U živahne brkove jednom Mišu.
Bijelim cvijetom se šepuri Zova,
Pluća u vjetru jedva da dišu.

Uzmi mi ruku dok sve se budi,
Hodajmo po ovoj čistoj planeti.
Ne budi ona koja me kudi,
Pusti nek meka riječ poleti.

Hajde uzmi malo te plave,
Oboji mi naborano čelo.
Ostatak prospi preko glave,
I kreni u dan razlivena u bijelo.

Pusti neka riječ poleti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Sunce

Sunce ti spava u kosi,
Zlato se pripija uz zlato.
Jedan pramen vjetar nosi,
Jedna ptica se vraća u jato.

Lice ti osmijeh po malo topi,
Topi se i sjena ispod uha.
Vrisak iz pluća nijemo hropi,
Ne čuje ga uobrazilja gluha.

Niko kao ti nije divljina,
Prašuma rasta i umiranja.
Ni do kog nije tolika daljina,
Nikad voda dalje od uviranja.

Ispravi se i glavu okreni,
U pravcu gdje niko ne stoji.
Možda naslutiš pogled sneni,
Možda vidiš kako strah ga boji.

Sunce je palo sa zlata, kose,
Otišlo nekud iza, da odmara.
Još ga samo vrhovi kose nose,
Jedan te pogled upravo obara.

Ispravi se...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović