Disanje svemira

Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.

Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.

Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.

Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.

Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.

Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.

Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.

Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.

Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.

Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.

Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.

Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.

Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.

Duboko udahnuh. 

Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.

Još par gutljaja čaja. 

Osjećam se dobro.

Osjećam se vrlo dobro...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Koferi na krilima

Već smo na kraju ljeta, a nedostaje.

Posebno taj ptičiji svijet, koji je u prolazu.

Još malo, pa se spremaju na dalek put, noseći svoje kofere na krilima.

Dopustile su nam da se neko vrijeme družimo.

Počastile su nas svojim fantastičnim pojavama i virtuoznim igrama u vazduhu.

Udostojile su nas raznovrsnim repertoarom cvrkutavih pjesama.

Bilo je tu i krikova, vrlo glasnih dozivanja.

Vjerujem da su im dijalozi bitni.

Neki kažu da ptice nikada ne upadaju jedne drugima u riječ.

Ljudi to  ne mogu.

Često posmatram domaće gugutke.

Kakav ritam , kakva igra, kakav ples! Kakva energija!

Stalno su u parovima i ponašaju se kao da vježbaju za nastup na svijetskom festivalu plesa.

Skupa sa njihovom gu gu poezijom, pletu jednu neprestanu predstavu.

Umjesto ulaznice, poželjan je mir i strpljenje.

Da ne bi prešlo u monotoniju, potrudio se jedan par djetlića. 

Kljucajući u svom ritmu, povremeno su slijetali na posudu sa vodom.

Par gutljaja i brzo nazad iz te gerilske akcije.

Napadnuta stara kajsija je dom i protivnik.

Još jedna gugutka. Usamljena na grani jabuke.

Posmatra pomno svaki moj pokret.

Trudim se da se ne pomjeram.

Djeluje zabrinuto!

Da li ptice imaju brige?

Ipak je odletjela do ograde. Pridržala se za stub, na kratko.

Stigao je i njen dečko. Sad šetaju po krovu ostave. ispod gustih krošnji šljiva ranjača.

Sa druge strane ograde, koka je upravo snijela jaje, pa se rakoli, objavljujući tu vijest cijelom komšiluku.

Đina leži pored mojih nogu, uporno pokušavajući da ugrize jednu dosadnu osu.

Pokušavam joj objasniti da osa nije muha i može da boli!

Pogleda me bijelo, opet škljocnuvši zubima, u fazonu: šta ti znaš o muhama!?

Da. Ko je ovde gospodar muha...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vetar se baš raspričao

Jutros su procvetale ptice u debeloj tišini krošnje, stare jabuke. 

Tako se i jutro razigralo sa suncem, uz topli naklon nadolazećem danu.

Okrećem pogled direktno u tu sjajnu loptu, zatvorenih očiju, puštajući zrake da mi škakljaju lice.

U daljini  planinski venac plete mrežu sa paučinastim oblacima.

Poslednji tragovi prethodnog dana su odavno iščezli.

Samo je još u uglavi odsjaj proteklih minuta.

Nesklad misli se bori sa vidljivim skladom dana.

Lišće me upoznaje sa povetarcem.

Članovi klana osa nasrtljivo njuškaju dlan. umazan sokom pojedene smokve.

Đina se udobno premešta iz hlada, na jednu dozu sunčanja.

Težek pseći život.

Divan dan, koji ni po čemu neću pamtiti, jer ništa se loše nije desilo.

Obično pamtimo loše stvari.

Ili ne postoji ništa loše, samo smo mi ponekad takvi.

U daljini čujem mukanje krave.

Da li je gladna, odvojena od teleta ili plaća cenu svog obroka u vidu toplog mleka...

Na drugoj strani sela, sa neba silazi  mali oblak, oprezno, preko belih stepenica.

Đina se vratila u hladovinu.

Ose i dalje zuje svoju priču.

Petao u komšiluku ima čudan smisao za humor, kukuriče na svakih deset minuta.

Bojim se da komšinica ne zna za šalu.

Možda je rešila da skuva supu.

Vetar se baš raspričao.

Odoh da pristavim kafu.

Vreme je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

U senci ruja

U senci široke krošnje ruja, polako ulazim u jutro, 

opčinjen cvrkutom pažljivo zaljubljenih ptica. 

Svežina ranih časova pravi kratku barijeru nadolazećoj vrelini dana.

Samo sedim i ćutim. Ništa ne mislim. Dopuštam da se svet oko mene sam predstavi i imenuje.

Mirisi se produbljuju. Kroz nos prolazi čisti titraj vazduha.

Tišinu na kratko probija jedan stršljen, slećući kao helikopter na žbun jorgovana.

Imaju neku tajnu vezu.

Pored mojih, Đina proteže leno svoje duge, pseće noge.

Lagano, dan otvara širom svoja vrata...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Noć se ne vraća

Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca

Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši

Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio

I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Gangsteri mraka

 

Gromglasna tama se odmotava

Noć se penje po drveću
Dok ptice uporno ćute

Dolazeći san gleda svoja posla

Raste mi sova u očima

Nijemo ponavljam neki refren
I pratim sjene na zidu

Tišina života odzvanja u glavi
Ukletost davi zdrav razum

Svi trikovi su raskrinkani
Sva vrata do raja su zaključana

Vrijeme je za polazak

Skidam povodac sa misli
Napuštam to varljivo utočište
I ulazim u krug
U kome duhovi živo plešu
Praveći lelujave tonove
Bezglasnog vriska

Privlače se tiho gangsteri mraka
Ispeglanih lica
I mrtvih očiju

Mogu ja ovo

Mada hramljem nažuljanim mozgom

Komadam svoj um gomilom žileta
Gledajući srce kako duboko tone
Rasipajući bespomoćnu tugu
Kao kolutove dima iz zamotane cigarete
Kroz koju izbija jauk
Zanijemelih miliona...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Lagani ples na stazi prolaznosti

Ozidana blokovima tišine

Planeta je soba za umiranje

Jedno skrovito mjesto
U kojem vrijeme razara
Neshvatljivo prolazne iluzije

Krik iz mračne nepomičnosti
Bestjelesno kruženje orbitom

Između stvarnosti i mašte
Između straha i odvažnosti

Lagani ples na stazi prolaznosti
Stazi kojom svijetli neka misao

Koja mi čini poznatim
Predjele koji neumitno nadolaze

I krupne kadrove lijepog i ružnog
Slažu u dugački metar nekog filma

Odajući sjaj ljepšeg života
Od ovog pomračenog
Teškim poklopcem straha

Okupan hladnim znojem
Od saznanja da raj i pakao
Kopaju rovove u  glavi

A veliki mjesec pliva po nebu

Ej čoveče uskog lica
Mršavih i pogrbljenih ramena

Šta vidiš u ovom krvavom tragu
Osim otiska nažuljanih stopala

Budi me šapat uporne kiše

Između nas gomila zemlje
Natopljena, klizava i hladna

Vjetar je uzeo prevlast
Pa tjera oblake sa mjeseca

Svetlost i tama igraju drevnu igru

Magla naglo širi veliki ogrtač

Čujem samrtnički krik neke ptice

Osjećam škripu u kostima
I nadolazeći lelek u grudima

Dok se sve potpuno utišava
Odlazim nekud na kraju duge povorke
Zaražen virusom  sumnje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prijetio mi je dan suncem

Pojuri me ovaj dan

Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,

Ako ga budem gledao blijedo

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim

Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh

Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti

Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi

I mješa se sa smradom

Na kraju ulice nema nikoga

Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu

Ali ona je u cijevima, ne vide

Istjerao me dan, izbacio vani

Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su

Samo se klate na ramenima

Prijetio mi je dan suncem

Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi

Neka tako ostane do večeri

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zakrpe

Često na srcu imam zakrpe,
Prošivene jakim koncem, bez boje
Još žestoke prilive krvi, komore trpe,
Uzavrelost, ludilo, totalni haos to je.

Ne mogu  od života ni dan ukrasti,
Jer već sam mnoge dobio na poklon.
Ne mogu više ništa i nikog spasti,
Samo sam tebi još pomalo sklon.

Zato uzimam sve što se daje,
Sretan i kad ima čime da se krpi.
Nikako siguran ko je i šta je,
Ma neka je i teško, neka se i trpi.

Ukucaj neku šifru, nek ekran zasvjetli,
Preko cijelog neka bude tvoje lice.
Ako me jednog jutra probude pijetli,
Nek samo oni budu nalik na ptice.

Volim kad mi iz srca malo oteče,
Krvare tanki  potoci  crvene krvi.
I kada ko padobran sleti mi veče,
Volim kad krene noć da me mrvi.

Dok zatvaram oči, kreće muzika po taktu,
Sve u glavi počinje da vrišti i skače.
Ležim oslonjen na jednom laktu,
U bunilu mi lice tvoja ruka dotače.

Da li da se budim ili  se pustim dole,
U mjesto gdje sunce polako teče.
Da li je to prvi razred životne škole,
Ili je veče stiglo da me dobro opeče?

Nema veze i ako srce pukne,
Pa zakuca jednom iz plave boje.
Možda ono crveno, malo ustukne,
Ali ovo drugo neće, jer plavo je moje.

Zašiću ga, evo tražim malo kože,
Sa tvrdog dijela sječem malo đona.
Neka se otkucaji i dalje množe,
Neka opet pukne, kad pojavi se ona.

Neka opet pukne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sutra ću

Sutra ću, ne mogu danas,
Pružiti prste da se prepletu.
Sutra je dan samo za nas,
Dan kad sa pticama smo u letu.

Ne mogu danas, još se budim,
Iz sna punog  krvi i znoja.
Nisam danas sam, malo ludim,
Sutra ćeš za mene biti Troja.

Sutra snažno zamahni,
Ispravi glavu i ošini okom.
Svi su tu, samo odahni,
I pali su gore, negdje visoko.

Ako ti ipak niz lice suza sleti,
Ne briši je, pusti je nek ide.
Polako od trnja vijenac ispleti,
I stavi na glavu, neka svi vide.

Sjedni na klupu kraj jezera bola,
Osjetićeš spokoj na ogrubjeloj koži.
I poznatu temu gitarskog sola,
Kako se u uhu narasta i množi.

Sutra ću, danas nikako neću,
Ne stižem od navale sjete.
Sve mi neki krugovi po očima slijeću,

Eto me kad prođu, kad sutra odlete.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš
Kad ti čekanje bude slatko ko voda.
Na istoj klupi vidjeću da sjediš,
Prepoznajući šifru tajanstvenog koda.

Eto me, kad već zaboraviš i osijediš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Koliko život košta

Koliko život košta,
U zemlji gdje umiru i snovi?
Može li brza pošta,
U paketu donijeti jedan novi?

Ako može tako,
Samo reci i biće spakovano,
Obučen u praznični sako,
U  sjajnim cipelama, crnom lakovano.

Kad čuješ zvono,
Na zaključanim, teškim vratima.
Znaćeš da to je ono,
Što čekaš godinama, danima, satima.

Zato otključaj tu bravu,
Otvori širom, nek sunce cijelo uđe.
Ovaj put gledaj da izabereš  pravu,
Stranu svijeta, gdje sve naše je i tuđe.

Kad saznaš da je suza
Protjerana sa uplašenog lica.
Odzviždi jednu tužaljku bluza,
Nek sve se nosi na krilima ptica.

Odzviždi jednu tužaljku…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Maske

Kuda idu istrošeni  ljudi,

Da li su na korak od spoznaje?

Koliko ih na kraju poludi,

Da li to neko ikad doznaje?

Ako je i život na prodaju,

A samo je u obliku-ovo sada.

Kako to da mnogi ništa ne dodaju,

Da li to znači da ne postoji nada?

Kuda idu ljudi sa maskama,

Skriveni iza ispeglanih lica?

Da li su okovani debelim daskama,

Ili nebom lete poput ptica?

Ako su ti  oči pune tuge,

Dotakni prstima svoje čelo.

Daj, nasmiješi se, ma pusti druge!

Nek spadne maska i lice blijesne cijelo.

Daj, nasmiješi se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Danas

Pojuri me ovaj dan,
Istjera napolje i zaprijeti,
Da će mi poslati još sunca,
Ako ga budem gledao blijedo.

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim,
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak.
Onda lakim korakom krenuh,
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere.

Po njima rove sablasti,
Ptice, mačke, psi i ljudi.
Ljepota ističe kroz cijevi,
I mješa se sa smradom.

Na kraju ulice nema nikoga,
Svi su otišli u drugu ulicu.
Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu,
Ali ona je u cijevima, ne vide.

Istjerao me dan, izbacio vani,
Zavirujem u glave prolaznika.
Nose ih džaba, prazne su,
Samo se klate na ramenima.

Prijetio mi je dan suncem,
Osjetim ga po glavi i vratu.
Vidim malo ljepote van cijevi.
Neka tako ostane do večeri.

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ujed Oktobra

      

  

          Preuzimajući od Septembra okrajke sunčanih dana, dolepršao je sav u žutim nijansama.
Taman kad smo pomislili na miholjsko, dugo toplo ljeto, a čika Oktobar se uozbilji i ohladi nas.
Nije pomoglo ni podsjećanje na nekadašnje jeseni, ni uvlačenje vrata ispod kragne, na brzinu izvučenog, kaputa. Ostao je stamen u svojoj namjeri da nas protrese iz ljetnog drjemeža, šamarajući niskim temperaturama i ponekim pljuskom.
         Beogradska košnica je, bučno, zazujala . Pokrenu se sezona grijanja. Usplahirene domaćice povadiše posuđe za zimnicu. Okupacija pijaca otpoče. Potraga za, original, futoškim kupusom. Burići spremni za lovinu. Crvena paprika  pretočena u ajvar...
         Sačekavši da povadimo sve zimsko iz plakara, deseti mjesec naglo pređe u defanzivu, smijuckajući se krezavo, poluobranim, Surčinskim njivama.
         Šta uraditi sa toplinom ljeta, nakupljenom u džepovima fermerica i ćoškovima , umornih duša? Da li i nju, nekako, uskladištiti? Ispod radijatora punjenih osmjehom i sjećanjem? Kako god, ali brzo.

         Ptice odlaze na svoje južne destinacije. Ko to još primjećuje? Oktobar?! Baca plavetnilo između stratusa, okačenih kao jastuci, na nebeskom štriku.  Zove na put, put za jug...

         Šta god htjeli uraditi sa kupusom, paprikama i emocijama, činite to odmah!
         Novembar se prikrada. Vidim ga, blago, zamišljenog na vrhovima nakostrješene, Bojčinske šume i u maglama iznad savskih brodova tegljača. Potpuno spremni i opušteni uskočite u zagrljaj ovom, razbarušenom  mjesecu i zaplešite ples kiše i košave.Oktobar je ispunio svoj zadatak. Predao nas je, žive i zdrave, novembru.

Hvala, čiko...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Plavo

Nebo prosipa plavu boju,
Noć se sa svitanjem bori.
Zvijezde su umrle u roju,
Sunce se zapalilo i gori.

Jedna Vjeverica umiva lice,
Jedan Puž je napustio kuću.
Čuje se glas jedne ptice,
Lavežom Arči doziva Žuću.

Sa grane ukočeno bulji Sova,
U živahne brkove jednom Mišu.
Bijelim cvijetom se šepuri Zova,
Pluća u vjetru jedva da dišu.

Uzmi mi ruku dok sve se budi,
Hodajmo po ovoj čistoj planeti.
Ne budi ona koja me kudi,
Pusti nek meka riječ poleti.

Hajde uzmi malo te plave,
Oboji mi naborano čelo.
Ostatak prospi preko glave,
I kreni u dan razlivena u bijelo.

Pusti neka riječ poleti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Krilate ptice

Vrijeme ističe, kroz mozak curi,

Spušta se niz stijene, litice.

Ispod Crvenog Oblaka mjesec zuri,

Dok polijeću neke krilate ptice.

Sav sam se obgrlio, jako stežem,

Gospode! Kako to zna da boli!

Tupim nožem crne misli režem,

Na razjapljenu ranu posipam  soli.

Tišina dolazi, pritajeno stiže,

Kida me  misao da dolazi dan

Preko ramena, lijepa zmija gmiže,

Jesam li grozan ili je to samo san?

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović