Dječak od slame

Dok svlačim košulju

 osjetljivosti
Svijet se ravnodušno baškari

 u močvari bezosjećajnosti

Izbledjele farmerke nude mi 

džepove rukama
Na zidnom satu je

 pola pet.
Vrijeme je da se okrenem

 suncu

Direktan put do svijetlosti 

užareno bliješti
Iznad nekih mjesta 

koja bih volio ponovo vidjeti

Malo je ljudi koje dobro poznajem
Otuđenik sam iz pećinskih ćelija

 i nikad na vezi

Snovi mi dolaze u fokusu

 između dvije stone lampe
Ne dajući predjelima

 neke stroge ljepote
Da se prepuste blijedilu

 i nestanu, isčile

Neko stvorenje 

skriveno duboko u meni
Nikako da izađe napolje

 i zbaci me sa ravnoteže 

Skidajući prašinu sa srca

Jednom ću obići sva ta 

skrivena mjesta
Dobro čuvana od

 najezde znatiželje

Mjesta koja me 

plaše i privlače

Tamo gdje sam

 dječak od slame

Čežnjiv za neprekidnim 

lutanjem

Sašiven od 

izdržljivog platna
Ojačanog tragičnim 

smislom za lijepo

Jednom ću plavo 

zaštiti od drugih
Jer mi u glavi izaziva

 kraljevski osjećaj

Koji silazi do usta

 u obliku dugačkog
spiska riječi

 pretvorenih u fini šapat glasova

 koje samo ja mogu da čujem

U svijetu koji sam 

samo sebi stvorio
Svijetu punom 

čarobnjaka
U koji pokušavam 

da se vratim

Putem prekrivenim

 nemilosrdnim plaštom vremena... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zovem se svest

 

Zovem se svest

Refleksija sebe

Na tren su nestali zidovi

Mala sveća gori

Bez želje da se dopadne

Zaronio sam duboko

I zatvorio oči

Nisam pronašao sebe

Samo oblaci plutaju

Krijući čisto nebo

Osećam nalet vetrova

Sloboda je spremna

Beskonačno plavo se otvara... 

Zakrpe

Često na srcu imam zakrpe,
Prošivene jakim koncem, bez boje
Još žestoke prilive krvi, komore trpe,
Uzavrelost, ludilo, totalni haos to je.

Ne mogu  od života ni dan ukrasti,
Jer već sam mnoge dobio na poklon.
Ne mogu više ništa i nikog spasti,
Samo sam tebi još pomalo sklon.

Zato uzimam sve što se daje,
Sretan i kad ima čime da se krpi.
Nikako siguran ko je i šta je,
Ma neka je i teško, neka se i trpi.

Ukucaj neku šifru, nek ekran zasvjetli,
Preko cijelog neka bude tvoje lice.
Ako me jednog jutra probude pijetli,
Nek samo oni budu nalik na ptice.

Volim kad mi iz srca malo oteče,
Krvare tanki  potoci  crvene krvi.
I kada ko padobran sleti mi veče,
Volim kad krene noć da me mrvi.

Dok zatvaram oči, kreće muzika po taktu,
Sve u glavi počinje da vrišti i skače.
Ležim oslonjen na jednom laktu,
U bunilu mi lice tvoja ruka dotače.

Da li da se budim ili  se pustim dole,
U mjesto gdje sunce polako teče.
Da li je to prvi razred životne škole,
Ili je veče stiglo da me dobro opeče?

Nema veze i ako srce pukne,
Pa zakuca jednom iz plave boje.
Možda ono crveno, malo ustukne,
Ali ovo drugo neće, jer plavo je moje.

Zašiću ga, evo tražim malo kože,
Sa tvrdog dijela sječem malo đona.
Neka se otkucaji i dalje množe,
Neka opet pukne, kad pojavi se ona.

Neka opet pukne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grijesi

Imaš li i jedan razlog za bijeg,

Ili si otišla samo iz čistog hira?

Bilo je sunce ili je padao snijeg,

Nikako od tada da nađem mira.

Znaš li da sa tobom je otišla muka,

Koju je cijedio iz mene đavo?

Ostala je podignuta, crna ruka,

Kojom sam doticao samo plavo.

Bježi sad! Hajde idi, odlazi!

Sa tobom nestaju i moji grijesi.

Tako će i đavo prestati da plazi,

Račvasti jezik izgrižen odnesi.

Kad stigneš tamo gdje ništa ne boli,

Podigni glavu i ispravi ramena.

Pogledaj koliko te sjena voli,

Pogledaj kakva to dođoše vremena.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Tvrđava

Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.

Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Rekoh-dobar dan, lijepa gospođo.

Evo, čekam te predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.

Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha te kradu,

Oko klizi, svaki milimetar ti mjeri.

Satjeran uza zid, pokriven sjenom,

Mirišem sa tebe noć i limetu.

Poklah se sa danom, kao hijenom,

Jer si mi u trenu, sve na svijetu.

 Dobar dan, gospođo…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Buba Lu

Nebo se plavom boji,
Curi odozgo u nijansama.
Čuperak od svih, plav je koji?
U moru plavog, kao da si sama.

Nebo je plavo, nigdje zvuka.
Samo oblak izviruje bijelo.
Kao da me dotače tvoja ruka,
Osjetih cijelim, tvoje tijelo.

Nebo je plavo, iznad naših glava,
Skinuto sa ogromnih nebesa.
Nebo je plavo, a i ti si plava,
Plav je početak našeg plesa.

Nebo je moj prostor kojim  letim,
Vidiš li tu, pomalo  ukletu, pticu?
Osjećaš li kako ti plavom prijetim?
Pa tu sam ti sletio, na ramena ivicu.

Nebo se zacrni, kad te nema,
I tu crnu moram da bojim u blu.
Nešto se lijepo odavno sprema.
Sva u plavom, došla je Buba Lu.

Nebo je blu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Sto grama duše

Od jutros gledam kako nebo curi,
Prosipa svoje plavo po licu.
Jedan bjeli oblak u oko mi zuri,
Dok košava za zimu oblikuje skicu.

Malo je hladno! Uši i nos crveni,
Ruke farmerkama griju džepove.
Osjećam da i stopalo mi drveni,
I srce podnosi krpljenja štepove.

Jedino cijelo je još ovo malo duše,
Mada, nema u njoj ni sto grama.
Sjatile se ale da i nju dave, guše,
Pružaju pipke i stežu bez imalo srama.

Novembar izdiše decembru na pragu,
Njegova žuta već prelazi u sivu.
Možda će ostaviti uspomenu dragu?
Možda će i tebe pretvoriti u živu?

Umire novembar...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Kala Nera-Miles-Visitsa

Stazom popločanom glatkim, bijelim oblucima, penjati se ka selima iznad Kala Nere je, kao da se rano ujutru družiš sa bogovima.
Miris mora i procvjetalih trava golica nozdrve, dok ušima isto radi neumorni ptičiji rod.
Ekipa dovoljno nerazbuđena. Škrtost na riječima se isplati. Upijam zvuke koji liječe.
Očima praznik. Ispred zeleno, iza plavo. Miles se odozgo hvali bijelom.
Potok uvodi slapove na scenu. Predstava počinje.
Režija: Priroda.
Glumci: Miles i Visitsa.
Statisti: 7  hodača.

U Visitsi nas dočekao manstir iz doba Vizantije. Zaključan. Skinuo sam katanac...sa duše.
Bašta ispod ogromnih platana, otključana.
Kafa i neizbježni osmjeh. Kalimera, jasu, euharisto...
Kao da sam propao par vijekova unatrag.
Sve je usporena ljepota.
Neko bi rekao: Kulišić.
Izgleda da se ovdje svi tako prezivaju.

Čovjek sjedi na stoličici i vadi košpice iz tek ubranih trešanja.
Izraz lica potpuno zanesen. Ni Sokrat nije bio tako skoncentrisan...

Silazimo u Miles. Tu vlada familija Kulijanera.
Fina porodica. Ima i konobara. Oni su iz ogranka brzih. Deset metara za deset minuta.
Još jedan manastir. Otvorio ga čovjek iz ogranka otvorenih. Radi malo u pošti, malo u crkvi.
Upalio nam svijeće prošlosti. Oslikani sveci poju nešto jako poznato...Tu se svirao i Bah.
Napisah pismo Bogu. Kako da cimam Kulijanera do pošte!? Poslah  direktno, bez marke..

Popunih samo rubriku-pošiljalac:

Dopisnik iz Džepova Prošlosti:
Branislav  Makljenović

Plavo

Nebo prosipa plavu boju,
Noć se sa svitanjem bori.
Zvijezde su umrle u roju,
Sunce se zapalilo i gori.

Jedna Vjeverica umiva lice,
Jedan Puž je napustio kuću.
Čuje se glas jedne ptice,
Lavežom Arči doziva Žuću.

Sa grane ukočeno bulji Sova,
U živahne brkove jednom Mišu.
Bijelim cvijetom se šepuri Zova,
Pluća u vjetru jedva da dišu.

Uzmi mi ruku dok sve se budi,
Hodajmo po ovoj čistoj planeti.
Ne budi ona koja me kudi,
Pusti nek meka riječ poleti.

Hajde uzmi malo te plave,
Oboji mi naborano čelo.
Ostatak prospi preko glave,
I kreni u dan razlivena u bijelo.

Pusti neka riječ poleti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Plava staništa

Skoro da je izbilo sedam,

Krmeljam tu riječ, kao apostrof.

Suženim  zjenicama  sada te gledam,

Sve mi je jutros -fuck off!

Opet gledam na sat,pet do deset,

Vidim  da se dan, prokleto  rađa.

Sebe  sam bacio u globalni  reset,

A i ti, kao da postaješ mlađa!?

Već  je podne! Vau! Šiba grijeh!

Čuje se samo  gvožđa  grom!

Spremno  je  ugrijan  kovački  mijeh,

Sve je  spremno  za još jedan  slom.

Brzo se bacih između  dana i noći,

Između  njih  kao da ne bi ništa.

Brzo, između  njih  sam htio proći,

Između  njih su plava staništa.

Sve  mi  je jutros  -fuck off!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jesen

Privlači se jesen, polako, ko mačak,

Već pomalo žutom farba san.

I tebe je dodirnula, kao maslačak,

Dok noć se kotrljala u novi dan.

Čak i to tvoje plavo ide uz zeleno,

Paleta je spremna da se daje.

Nikad nisi ni postojala, moja Leno,

A spektar boja u očima ti traje.

Ulice se čiste dok po njima hodaš,

Prostiru se pod tvoj izvijeni gležanj.

Njima ćeš noćas potpuno da se podaš,

Dan izviruje preko rijeke, prozirno nježan.

Prođi i zgazi nogom taj sivi beton,

Znam da voliš ulicu nazvati plavom.

Za prolaz u početnu stanicu, uzmi žeton,

Idi u zimu i …ne osvrći se glavom!

Voliš li hodati plavom ulicom?

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović