Džemper sa pletenicama sjećanja

Pogledom dovršene ljubaznosti
Prelaziš  preko mog lica
Skupljajući oči u zelenu traku
Koja  svijetli u mraku
Koji je padao po putu
Dubokih ožiljaka vjerovanja

Šta su ti uzeli ti ljudi
Osim dobrog raspoloženja
I vječnog uzdaha
Ispod neba
Koje je sasvim dobro mjesto
Da se osjeti umor i ravnodušnost
Prije nego krene
U gluhu i mrku noć
Bez imalo svjetla

Makar i blijedog sjaja sa lica
Koje je znalo zastupati
Mnogo bolje dane
Od ovih što poniru u mrak
Neke bijedne stanice

Neke prastare uske pruge
I voza koji ne prestaje
Da izbacuje sopstvene vagone
Kroz maglu sumanutog putovanja
Od kojeg se sjećam
Samo tvog džempera
Izbrazdanog ukrštenim pletenicama

Iglama naviklim na spajanje
U maniru rasklimatane, neobične priče
Koja može da se ispriča i pješke

Važno je da se zato ukaže prilika
I da se razum dovoljno brzo ohladi
Kada povratak bude vidan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dječak od slame

Dok svlačim košulju

 osjetljivosti
Svijet se ravnodušno baškari

 u močvari bezosjećajnosti

Izbledjele farmerke nude mi 

džepove rukama
Na zidnom satu je

 pola pet.
Vrijeme je da se okrenem

 suncu

Direktan put do svijetlosti 

užareno bliješti
Iznad nekih mjesta 

koja bih volio ponovo vidjeti

Malo je ljudi koje dobro poznajem
Otuđenik sam iz pećinskih ćelija

 i nikad na vezi

Snovi mi dolaze u fokusu

 između dvije stone lampe
Ne dajući predjelima

 neke stroge ljepote
Da se prepuste blijedilu

 i nestanu, isčile

Neko stvorenje 

skriveno duboko u meni
Nikako da izađe napolje

 i zbaci me sa ravnoteže 

Skidajući prašinu sa srca

Jednom ću obići sva ta 

skrivena mjesta
Dobro čuvana od

 najezde znatiželje

Mjesta koja me 

plaše i privlače

Tamo gdje sam

 dječak od slame

Čežnjiv za neprekidnim 

lutanjem

Sašiven od 

izdržljivog platna
Ojačanog tragičnim 

smislom za lijepo

Jednom ću plavo 

zaštiti od drugih
Jer mi u glavi izaziva

 kraljevski osjećaj

Koji silazi do usta

 u obliku dugačkog
spiska riječi

 pretvorenih u fini šapat glasova

 koje samo ja mogu da čujem

U svijetu koji sam 

samo sebi stvorio
Svijetu punom 

čarobnjaka
U koji pokušavam 

da se vratim

Putem prekrivenim

 nemilosrdnim plaštom vremena... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ravnodušnost

Uvukla se u sve pore,

Mlako teče kroz vene.

Postaje sve gore i gore,

Oko u oko bez sjaja blene.

Prolaze ljudi kraj tuđih sijena,

Ne vide , ne čuju i ne žele ništa.

Samo raste ta gomila lijena,

Poput zagnojenog, ogromnog prišta.

Padaju glave, smrt kosi svuda,

Bolest se uznosi, planetom vlada.

Gospođo ravnodušnost, izvolite ovuda,

Okrenite ovdje glavu, odmah, sada.

Brat ti je pao, pokušava da ustane,

Zašto baš ti da mu pomogneš?

Okreni glavu, pusti ga neka odustane,

Možeš sigurno za to snage da smogneš.

Zašto bi se osvrtao na nečiji plač, tugu,

Kad imaš sve, zašto biti u crnini, rušan?

Zašto bi pomogao nekom, pa i drugu,

Kad je mnogo lakše biti ravnodušan.

Sve se neke spodobe oko nogu pletu,

Bože, kako smaraju ti živi ljudi!

Ravnodušnost se razlila po ovome svijetu,

Prođi pokraj mene i ravnodušan budi.

Okreni glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Glasovi se vraćaju

U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila

Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom

Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta

Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović