среда, 21. март 2018.

Još jedan dan





Još jedan dan, sav mokar od kiše,
Prolazi i ostavlja lokve iza sebe.
Još jedan od kog ne može da se diše,
Kao da za vratom ogromni pacov grebe.

Još jedan dan, od kojeg neću pobjeći,
Mada, nemam kuda i da to hoću.
Samo ću se po glavi pokriti i leći,
I gledati kako izgleda ovaj dan, noću.

Jos jedan dan, kroz prozor se drznuo,
Posmatram  ga kako mokrom ulicom hoda.
Svjetlošću  me samo malo okrznuo,
Prateći trag što trotoarom ostavlja voda.

Još jedan dan, koji sam čekao od juče,
Grleći jednom, gurajući ga drugom rukom.
Da prodjem kroz oluk, kiša me vuče,
Još jedan dan se nasmješio sa mukom.

Još jedan dan se nastanio u kući,
Gdje nema zidova ni oslonca.
Još ću ispod jednog crtu podvući,
Vrišteći kao para iz expresnog lonca.

Još jedan dan se našalio sa nama,
Igrajući prevrtljivu igru života i smrti.
Tu dole, niz cestu, pojavljuje se tama,
A oko nje se svjetlost usplahireno vrti.

Još jedan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 20. март 2018.

Zlatno trnje


Danas su vrištale ulice,
Eho je udarao betonski zid.
Neko mi je pogledom pljuvao lice,
Neko je ljepotom ugrijao vid.

Provukoh se tamom trotoara,
Pomalo iskrivljen, savijenih leđa.
Kroz šuplje cipele zaplovila je bara,
Začu se psovka dok drugoga vrijeđa.

Zablista sunce preko sive zgrade,
Napipa vrškom zraka ogradu balkona.
Dok vrane iz kante otpatke vade,
Na uglu iz sjene, pojavila se... ona.

Svijetlost je zlatnim trnjem probi,
Načas je podiže, rasplinu u zrak.
Načas mi očima oko zdrobi,
Svjetlost je načas potonula u mrak.

Ukopaše se noge, nikako da krenu,
Već je ruka ka ramenu pošla.
Iz nekog auta, sirena me prenu,
I već te nema...odakle si došla?

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 09. март 2018.

Optička varka




Sedela je na toj klupi, u parku,
I jela grožđe iz papirne kese.
Žedno sam je upijao, tu optičku varku,
Prizori koji, samo ponekad se dese.

Zašto sam je gledao u ruke,
Te duge, elegantno obložene kosti?
Sazrela zrna žvakala uz zvuke,
Očima je sunce probala probosti.

Sedoh na  jednu praznu klupu,
Prebacivši levu, preko desne noge.
Odjednom osetih neku tugu tupu,
Što podseća na one, što preboleh mnoge.

Duboko udahnuh,do vrha u pluća,
Osetih u glavi potpunu tišinu.
Kao kad odjednom,opusti neka kuća,
Sve me začas tom tišinom ošinu.

Da li još ponekad sediš, 
Na istoj klupi, dole na dnu parka?
Crvenilo iz lica u bledilo cediš,
Da li je taj susret bio samo varka?

Ako nisi tamo, jesi tu u meni,
Prisećam se svakog  trena, vrlo jasno.
Kao pod hrastom, u dubokoj seni,
U meni si uvek, nikad nije kasno.

I sad me bode dodir  tvoje ruke,
Obložena kožom, elegantna kost.
Brzo se moj mir pretvori u muke,
Opet si u meni, rado viđen gost.

Udišem duboko, ali ne, ne vredi,
Pluća se cede kao pocepana krpa.
Iz mene vazduh izlazi i bledi,
U ovaj kontejner, život svašta trpa.

Dole na dnu parka, sad je klupa sama,
Iz papirne kese hladan vetar duva.
Zviždi staru pesmu, ovaj put o nama,
Nakupljenu tugu, ima ko da čuva.


Ako nisi tamo, jesi tu u meni...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović