Zlatno trnje

Danas su vrištale ulice,
Eho je udarao betonski zid.
Neko mi je pogledom pljuvao lice,
Neko je ljepotom ugrijao vid.

Provukoh se tamom trotoara,
Pomalo iskrivljen, savijenih leđa.
Kroz šuplje cipele zaplovila je bara,
Začu se psovka dok drugoga vrijeđa.

Zablista sunce preko sive zgrade,
Napipa vrškom zraka ogradu balkona.
Dok vrane iz kante otpatke vade,
Na uglu iz sjene, pojavila se... ona.

Svijetlost je zlatnim trnjem probi,
Načas je podiže, rasplinu u zrak.
Načas mi očima oko zdrobi,
Svjetlost je načas potonula u mrak.

Ukopaše se noge, nikako da krenu,
Već je ruka ka ramenu pošla.
Iz nekog auta, sirena me prenu,
I već te nema...odakle si došla?

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Fantazija

Prazna noć odzvanja tišinom,
Osmjehnuta, okreće glavu u zid.
Voz je dohuktao polegnutom šinom,
Vidim li te ili me izdaje dobar vid!?

Zaprijetih oku da se ne igra sa šumom.
Jer iz nje vile preko vilenjaka skaču.
Zabludjeli jednim, makadamskim drumom,
Ispod pazuha, čuda se lome, plaču...

Fantazija se otkida i prolama san.
Jašem konje što vrište grivom.
Moja noć se topi u ušljivi dan.
Rijeka odnosi grijeh, koritnim slivom.

Okreni se i budi dio čuda!
Hajde, raširi krila, svjesno!
Zagrli me jako, na oko luda!
U kanjonu svijesti užasno je tijesno.

Hajde, budi mi dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović