среда, 28. фебруар 2018.

Zakrpe



Često na srcu imam zakrpe,
Prošivene jakim koncem, bez boje
Još žestoke prilive krvi, komore trpe,
Uzavrelost, ludilo, totalni haos to je.

Ne mogu  od života ni dan ukrasti,
Jer već sam mnoge dobio na poklon.
Ne mogu više ništa i nikog spasti,
Samo sam tebi još pomalo sklon.

Zato uzimam sve što se daje,
Sretan i kad ima čime da se krpi.
Nikako siguran ko je i šta je,
Ma neka je i teško, neka se i trpi.

Ukucaj neku šifru, nek ekran zasvjetli,
Preko cijelog neka bude tvoje lice.
Ako me jednog jutra probude pijetli,
Nek samo oni budu nalik na ptice.

Volim kad mi iz srca malo oteče,
Krvare tanki  potoci  crvene krvi.
I kada ko padobran sleti mi veče,
Volim kad krene noć da me mrvi.

Dok zatvaram oči, kreće muzika po taktu,
Sve u glavi počinje da vrišti i skače.
Ležim oslonjen na jednom laktu,
U bunilu mi lice tvoja ruka dotače.

Da li da se budim ili  se pustim dole,
U mjesto gdje sunce polako teče.
Da li je to prvi razred životne škole,
Ili je veče stiglo da me dobro opeče?

Nema veze i ako srce pukne,
Pa zakuca jednom iz plave boje.
Možda ono crveno, malo ustukne,
Ali ovo drugo neće, jer plavo je moje.

Zašiću ga, evo tražim malo kože,
Sa tvrdog dijela sječem malo đona.
Neka se otkucaji i dalje množe,
Neka opet pukne, kad pojavi se ona.


Neka opet pukne...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 26. фебруар 2018.

Jutro se otima




Ako pođeš sa mnom,
Putem koji vodi do planina.
I poželiš da sve počne i završi snom,
Uzmi me za ruku, to nije daljina.

Blizu je jako, ta moćna gromada,
Što vuče nekom silom ovog tipa.
Iz čopora je odvojila tog nomada,
I pustila vjetar po licu da ga štipa.

Noćas si sva svjetlost u meni,
Na čas izgubljena u danu od juče.
Srećom, jutro se otima noćnoj sjeni,
Odjednom me izgubljena želja opet vuče

Ako pođeš sa mnom,
Prije nego dan opet izblijedi.
Zgazićemo kamen cipelom ravnom,
I uzeti sve usput što vrijedi.

Kao da neko posmatra korake,
Kojima hodamo kroz oblak.
Da li nas to navode u mrake,
Tamo gdje zmija ne skida svlak?

Čekam te, idemo zajedno.
Neka i trnje po nogama bode.
Čekam te, jer nije mi svejedno,
Sa kojeg izvora ću popiti vode.

Ako sa mnom pođeš tamo,
Ruka će zaspati u tvojoj kosi.
I san će da se ispuni samo,
I onda čitav svijet može da se nosi...


Ako pođeš sa mnom...



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 22. фебруар 2018.

Beskrajna mjera




Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gde god ga sretnu i vide,
Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i rado ih daje i prima,
Zivot podstiče na obilje.
U njemu je i ljeto i zima,
Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,
Proljećni pljusak i cvrkut ptice.
Na čas je zima, njezina svetost,
Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,
Zahvalnost  kao krila raširi.
Ušao u srce kao drag gost,
I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,
Da sve vidi, iako ne gleda.
Znao je da život je kao voda,
U obicnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dođe, on stiže na vrijeme,
Čekanje donosi  duboku vjeru.
Sa srca skida i najteže breme,
Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gdje god ga sretnu i vide,
Rađa se jedan bolji svijet.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 20. фебруар 2018.

Nataša


Osmehom uvek otvara šalter,
Potpuno svoja, a malo i naša.
Zbog njenog koraka, otpada malter,
Jedinstvena je i obična, Nataša.

Rođena na dan kad Bog se javi,
Spremna da odmah negde krene.
Da taj nestašni čuperak plavi,
Bar levom uhu ne pravi sene.

Stalno se čudi svetu oko sebe,
Često njen korak nagazi smeće.
Zbog toga je u grlu pomalo grebe,
Dok u smeću pronalazi i cveće.

Tad se uozbilji, iz oka joj sevne čudo,
Pogledom dopre skroz, tamo daleko,
Pod navalom sreće, oseća se ludo,
Jer tamo daleko i nju voli neko.

Oko nje su mnogi, a ko da shvati,
Koliko ljubavi može da pruži.
Na licu joj osmeh i kada pati,
Kao da svetlost se javlja i kruži.


Na licu joj osmeh i kada pati...


Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav Makljenović


                                              

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Licem u lice




Biti licem u lice sa svojim bićem.
Nije uvjek lako, dok se,
Greške  gomilaju u trulež,
U sobi bez vrata i prozora.

Zidovi čuvaju sve vrste taloga,
Koji narasta fantastičnom brzinom, znajući,
Da se cjelovitost postiže tek kad žrtvuješ,
Sopstvenost , plaćajuci punu cijenu.

U plamenu nadolazećih vatri,
Ima dosta baruta, tek tako bačenog,
Radi igre i nesuvislih očekivanja,
Dok sjedim tu,od vječnosti sazdan.

Ne pokušavam doprijeti nigdje,
Ništa me ne vuče i nije mi cilj.
Između nakovnja i ogromnog čekića,
Odjekuje priprema za završni udarac.

Licem pred licem traži dokaz,
Da laž truli pred istinom,
Ne videći dalje od prosutog baruta,
Ostavljenog da neko drugi zapali vatru.

Dovoljno jaku da ugrije sve ćoškove,
Finim nitima, istkanim po granicama

Blistavog uma, naučenog da prezimi,
Čekajući da proljeće preduzme neku akciju.

Ne tragam ni za čim,
Samo pronalazim prepreke,
Koje sam u samom sebi postavio,
Protiv lica koje me gleda u lice.

U plamenu nadolazećih vatri,
Okrećem se licem u poznato lice,
Dostižući apsolutnu cjelinu,
U sobi bez vrata i prozora.


Plaćajući punu cijenu,
Gledanja u sopstveno lice...





Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

петак, 09. фебруар 2018.

Nebojši Glogovcu (Htio sam još jednom doći)






Tek sam se navikao,
Da postojiš i da si  pun čuda.
Čovjek zbog koga bih  i vikao!
A izdade te život, taj šeret i Juda.

Mislio sam, ima još vremena,
Vidjeću mnogo, što vidješe i drugi.
Zapalićeš čuvenu vatru, bez kremena!
Igraćeš svjetlost na vječitoj dugi.

Htio sam još jednom doći,
Gledati kako lava teče na binu.
Htio sam, a više neću moći,
Aplauzom reći Bravo! majstoru, džinu.

Mislio sam, decenije čekaju tvoji pečati.
Čudesan spoj  glume i života.
Pred bravurama vrijedi na koljenima klečati.
Ostale su riječi, ostala ljepota.

Tek sam se navikao,
A ti ode, na nebo se pope.
Kako sad ne bih zavikao!
Kako, kad suze i led tope!

Htio sam još jednom doći,
Da vidim nekrunisanog kralja na bisu.
Htio sam, ali više neću moći,
Svevišnji je pogasio svjetla i spustio kulisu.


Ipak tragovi ostaju, svuda se vide,
Prefinjena tkanja duše, svijetle i jasne.
Duboko negdje, dugo će da bride,
Dugo neće dati da sjećanje zgasne.


Htio sam još jednom doći...




Branislav Makljenović

уторак, 06. фебруар 2018.

Moje vrijeme je- sada




Kroz gustu maglu se probija,
Jutro,odlučno da dobije,
Borbu u kojoj je glavni sudija,
Dan, sav ravnodušan,
Dok ne izvuče pištaljku,
Kojom će da označi,
Početak i kraj, bez imalo bojazni,
Da će na to uticati juče i sutra.


Tačno vidim komade,
Trakastog svijetla,
Kako se kao laktovi,
Zabijaju u pleksus bjelini,
Koja pritom ispušta,
Hroptavi zvuk ,
Bjesomučnog disanja.

Nisam stvoren za konačan ,
Blijesak stvaranja novog života.
Već za trpljenje mizernog postojanja,
Sve dok se ne sruši cijela,
Tvrdjava sazdana od pijeska,
Koji curi sa dlana kroz prste,
Sahranjujući prošlost u groblje,
Jednog, samo sebi neznanog, junaka.

Ne zelim da se sjećam ničeg,
Što je vezano za nešto od juče,
Niti mislim šta to donosi sutra.
Evo me zauvjek poleglog,
U, na brzinu iskopanom kanalu,
Sadašnjeg trenutka, osluškujući,
Odjek sopstvenih koraka,
Kojima se vraćam u riječ,
Nastalu od jednog uzdaha.

Riječ, skrojenu po mjeri,
Čovjeka koji je još u bijegu,
Od nemirne sjene,
Što liči na drhtaj misli,
Iste takve, raspršene po vazduhu,
A teške čitavu tonu,
Izvagane tamo gdje se,
Odavno nema ništa više vagati.

Zato, otvaram  blindirana vrata,
Čistim kanale od očekivanja  i želja.
Dovršavam  davno započeti posao.
Uzimam  riječ  da je umotam,
U papir, malo pohaban od vijekova.
Ispravljam tijelo i podižem glavu,
Izgovaram  riječ tako umotanu,
Kao da je zadnja,
Slušajući eho, odbijen od upravo,
Srušenog zvučnog zida:


Moje vrijeme je - sada...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


четвртак, 01. фебруар 2018.

Kud si pošao










Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa?

Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih novih godina?

Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode?

Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve sto je tečnost,
I pročisti kloake, vec usmrdjele do neba.
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate...


Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović