Pucanj u tišinu

Stigoh u džunglu

Razgranate buke

Pojačani zvuci lome nemir

Srce prestaje da kuca

Dok čekić u grudima

Zakiva goleme eksere

U svježe ofarban sanduk

Sva oružja su uperena u tišinu

Koja se poraženo povlači

Držeći bijelu zastavu

Pocijepanu oštrim tonom

Skoncentrisane buke

Sva lakoća propadanja

Biva potpuna, u strahu od tišine

Od koje smo i sazdani

Nesvjesni duboke praznine

O koju se saplićemo krutim korakom 

Pojačani zvuci lome nemir...

Dopisnik iz Džepov Snova:

Branislav Makljenović

Čuješ li

Hej!

Ne raduj se, svijete!
Kada padnem, ja se dižem.

Čuješ li!?

Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.

Hej!Hej!

Ne raduj se, čoporu vukova!
Kad sam dole, ubrzo sam gore.

Čuješ li!?

Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.

Hej, hej!

Ne raduj se, gomilo prokleta!
Vječnost se živi krvavih koljena.

Čuješ li!?

Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.

Hej! Hej!

Ne raduj se, krvožedno krdo!
Kroz padanje, o dizanju učim.

Čuješ li!?

Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.

Hej! Hej!

Raduj se uspavani svijete!
Pao si na vrlo niske grane.

Čuješ li!?

Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni,jutro će da svane.

Hej! Hej! Čuješ li!?

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Licem u lice

Biti licem u lice sa svojim bićem.
Nije uvjek lako, dok se,
Greške  gomilaju u trulež,
U sobi bez vrata i prozora.

Zidovi čuvaju sve vrste taloga,
Koji narasta fantastičnom brzinom, znajući,
Da se cjelovitost postiže tek kad žrtvuješ,
Sopstvenost , plaćajuci punu cijenu.

U plamenu nadolazećih vatri,
Ima dosta baruta, tek tako bačenog,
Radi igre i nesuvislih očekivanja,
Dok sjedim tu,od vječnosti sazdan.

Ne pokušavam doprijeti nigdje,
Ništa me ne vuče i nije mi cilj.
Između nakovnja i ogromnog čekića,
Odjekuje priprema za završni udarac.

Licem pred licem traži dokaz,
Da laž truli pred istinom,
Ne videći dalje od prosutog baruta,
Ostavljenog da neko drugi zapali vatru.

Dovoljno jaku da ugrije sve ćoškove,
Finim nitima, istkanim po granicama
Blistavog uma, naučenog da prezimi,
Čekajući da proljeće preduzme neku akciju.

Ne tragam ni za čim,
Samo pronalazim prepreke,
Koje sam u samom sebi postavio,
Protiv lica koje me gleda u lice.

U plamenu nadolazećih vatri,
Okrećem se licem u poznato lice,
Dostižući apsolutnu cjelinu,
U sobi bez vrata i prozora.

Plaćajući punu cijenu,
Gledanja u sopstveno lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Rane

Ne raduj se, svijete,
Kada padnem, ja se dižem.
Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.

Ne raduj se, čoporu vukova,
Kad sam dole, ubrzo sam gore.
Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.

Ne raduj se, gomilo prokleta,
Vječnost se živi krvavih koljena.
Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.

Ne raduj se, krvožedno krdo,
Kroz padanje, o dizanju učim.
Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.

Raduj se uspavani svijete,
Padao si na vrlo niske grane.
Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni, jutro će da svane.

Padam, dižem se, idem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović