Zabodi mi riječ

Putujem, vrlo blizu sam  sunca,
Na putu je gadno, osjaćaj je čudan.
Slušam neku vranu kako  bunca.
U skrovištu sna i dalje sam budan.

Putujem, ne žalim se, iz sebe ničem,
Čujem glas koji kaže:Pst! Ćuti!
Kroz šumu urlam, ponekad nježno ričem,
Brzak sam koji se ubrzano muti.

Reci mi nešto! Zabodi mi riječ!
Otvori ranu, krv neka teče!
Čudesna si! Melem je tvoja mliječ.
Od tvog ujeda, rana me uopšte ne peče...

Zabodi mi riječ....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zemlja

Po temeljima tragovi krvi
Crvene i tople, od kćeri i sinova
Na licima majki osmjesi prvi
A sad je zemlja iznad džinova

Kako to da krv još teče
Ko nam to stalno reže vene
Zašto nas ista rana još peče
Šta je to isto u ovo doba mijene

Dijete je rodila majka
Ona kroz koju je krv tekla
Ona, kojoj je crna svaka bajka
Ona što je ginući,osmjeh stekla

Rođena si u nesreći, davno
Očvrsla  gaženjem tuđeg đona
Niko te nije porobio slavno
Niti se pohvalio na sva zvona

Često nakvašena znojem
Umivala se potokom suza
Hiljade su umrli brojem
Bili su za opstanak, muza

U snu si ogromna, velika
Kleknem i poljubim grumen
Oči mi budu plave, od čelika
Tvoje ime me boji u rumen

Rađa se ponovo još jedan dan
Širi mi osmjeh i suženu zjenicu
Koraci odzvanjaju kroz šupalj san
Opet je sjaj na našem licu

Gospode, vidiš li ove ruke
Podignute visoko iznad glava
Nabrekle su šake od žuljevite muke
Uz mjesto pod suncem zar mora i slava 

Izgleda da ne može više ovako
Zemlja se kida pri svakom rađanju
I ovo malo bi da podjeli svako
Ima li kraja pohlepi i svađanju

Zašto ne učiniš kraj ovoj grozi
Nemoj samo rukom da odmahneš
Gospode, još ovaj put nam pomozi
Posle možeš  malo i da odahneš

Pogledaj nas malo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čuješ li

Hej!

Ne raduj se, svijete!
Kada padnem, ja se dižem.

Čuješ li!?

Čuvaj misli zle, klete,
Dižem se brzo i rane ližem.

Hej!Hej!

Ne raduj se, čoporu vukova!
Kad sam dole, ubrzo sam gore.

Čuješ li!?

Nijedan čekić me ne ukova,
Požara nema, a vječne vatre gore.

Hej, hej!

Ne raduj se, gomilo prokleta!
Vječnost se živi krvavih koljena.

Čuješ li!?

Padam ,dižem se, idem bez okreta,
Rana mi curi, kao da je soljena.

Hej! Hej!

Ne raduj se, krvožedno krdo!
Kroz padanje, o dizanju učim.

Čuješ li!?

Nejakim nogama pređoh i brdo,
Sa jakim vjetrom, evo me, hučim.

Hej! Hej!

Raduj se uspavani svijete!
Pao si na vrlo niske grane.

Čuješ li!?

Beštije ti i danas prijete,
Ustani i kreni,jutro će da svane.

Hej! Hej! Čuješ li!?

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ona

Kao san, samo titra, obuzima ,

Kosa joj pada niz ramena

Na prepad dolazi i uzima,

I ono skriveno ispod kamena.

Dodir joj je surovo nježan,

Od takvog oružja nema odbrane.

Pogled vreline, a ledeno sniježan,

Tijelo je upucano, a nema rane,.

Kao magla, mekano oblaže oko,

Kroz vene dolazi ta anestezija.

Polako toneš skroz duboko,

U zjenicama ti samo osmjeh sija.

Kao san, titra…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović

Krilate ptice

Vrijeme ističe, kroz mozak curi,

Spušta se niz stijene, litice.

Ispod Crvenog Oblaka mjesec zuri,

Dok polijeću neke krilate ptice.

Sav sam se obgrlio, jako stežem,

Gospode! Kako to zna da boli!

Tupim nožem crne misli režem,

Na razjapljenu ranu posipam  soli.

Tišina dolazi, pritajeno stiže,

Kida me  misao da dolazi dan

Preko ramena, lijepa zmija gmiže,

Jesam li grozan ili je to samo san?

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović