Ma neka te gaze

Ništa ili sve- više nije dilema
Jasni su odgovori na- zašto
Kuda- to je već stvar pokreta

Kad te neka šaka zgrabi za želudac
I steže, gužva ga i cijedi
A ti ne možeš ništa
Osim da vičeš

Da vičeš!
Da vičeš i urlaš!

Jer te stežu!
Jer te mrve!
Jer te gaze!

Neka te stežu
Ma neka te gaze
Neka te mrve

Ako ne možeš ništa
Jebi se!

Nastavi da vičeš... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Davljenik

Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zabodi mi riječ

Putujem, vrlo blizu sam  sunca,
Na putu je gadno, osjaćaj je čudan.
Slušam neku vranu kako  bunca.
U skrovištu sna i dalje sam budan.

Putujem, ne žalim se, iz sebe ničem,
Čujem glas koji kaže:Pst! Ćuti!
Kroz šumu urlam, ponekad nježno ričem,
Brzak sam koji se ubrzano muti.

Reci mi nešto! Zabodi mi riječ!
Otvori ranu, krv neka teče!
Čudesna si! Melem je tvoja mliječ.
Od tvog ujeda, rana me uopšte ne peče...

Zabodi mi riječ....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović