Vjetar

Prati me, što se plašiš!?
Samo ruku za prste stisneš.
Na tom putu ne možeš da mašiš,
Od sreće ili bola, samo vrisneš.

Prati me, šta ti fali!?
Pa i ja ću tebe, samo povedi.
Biću nevidljiv, šćućuren, mali,
Jedino ruka u ruci nešto vrijedi.

Kad je u ruci cijela šaka,
Rastem kao planina uvis.
Ti si kao stijena, vrlo jaka,
U carstvu divljine jedina mis.

Vjetar nam kroz prste duva,
Razmiče i pramenove kose.
Ne budi na poziv gluva,
Pusti  neka nas vjetrovi nose.

Prati me...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Davljenik

Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović