среда, 29. август 2018.

Probušeni oblak





Guram uz brdo još jedan dan,
Ne gledam okolo, samo naprijed.
Bez čuđenja i mrzovolje.
Samo guram dalje, ne očekujući ništa.
I ne želeći otići -nigdje.

Samo neka potraje ovaj dan,
Ovakav kakav jeste, tmuran i siv.
Znamo se odavno nas dvojica,
Zato se i podnosimo bez mnogo psovki,
Koje ipak naviru  ponekad iz grla.

Umjesto psovke, otme mi se i krik,
Oštar, parajući sve do oblaka,
Koji se nadnio i sam tmuran,
Nad brdom koje me strpljivo čeka,
Da na miru izguram ovaj dan.

Nemoj probušiti taj oblak,
Ne gledaj ga i ti tako mrko.
Dovoljno je što ga ja bodem,
Ovim urokljivim očima,
Punim svjesti o sopstvenoj nemoći.

Pusti na miru sve i okreni se.
Idi na neku drugu stranu.
Vidiš li da je odzvonio sat,
Navijen prije mnogo vijekova,
Iz kojeg sipi pijesak, umjesto minuta.

Pusti i mene na miru, idi!
Kreni tamo gdje ja ne želim.
Ostavi sve te satove neka odzvone,
Sav pijesak ove pustinje,
Kojoj ni oblak ne može ništa pomoći.

Najbolje će biti da kreneš odmah,
Ne gledajući nikada iza sebe.
Samo idi ćuteci u minutama,
Dok neumoljivo sipaju pijesak,
Po mojoj glavi, njime zatrpanom.

Možda ću se sjetiti, jednog dana,
Kako su mi oči izvirivale kao gušter,
Iz pijeska vrelog i suvog,
Dok sam pokušavao uhvatiti,
Tvoj nestanak u probušenom oblaku.


Najbolje će biti da kreneš odmah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 15. август 2018.

Moždana futrola






Otresam jutro sa mokre kose,
Puštajući dan da preuzme kontrolu.
Sa zemljom su se spojile noge bose
I sve su misli upale u moždanu futrolu.

Njušim vazduh što miriše na krv,
Pluća se pretvaraju u užareni mijeh.
Zemlja  me steže, jer bijedni sam crv,
Sve moje nevino, sada je već grijeh.

Rijeka je krenula od sopstvenog izvora,
Zanesena ljepotom, njena prošlost je sada.
Sve što je zastalo, pokrenuti se mora,
Jer dole na ušću, potpuni mir vlada.



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 06. август 2018.

Nebo u kanti vode



Neki
čudan glas me sa prozora zove,

U grlu krklja, nečiji prsti ga dave.
Samo da prođu provrele večeri ove,
Da se malo ohlade, u glavi čemerne lave.

Glas, kao da doziva samoga sebe,
Mučno ustremljen na početak kruga.
Ispod uha me taj, užasni glas grebe,
Ispod mog voza je uklonjena pruga.

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode.

Početak kruga za nekog je i kraj,
Sve se u njemu ponekad zavrti.
Kao u tankoj čaši, hladan martini draj,
Zavrti se i život, odmah posle smrti.

Neki čudan glas, nečujno mi viče,
Načuljio sam uho, očekujem jeku.
Prođoh dalje, jer šta me se to tiče?
Čisteći sa rukava nevidljivu fleku.

Gledam u dno pocrnjelih dubina,
Ništa ne mogu da vidim, niti shvatim.
Da li će krenuti moj voz i bez šina?
Da li će se krug zatvoriti i stati?


Neki čudan glas, nečujno mi viče...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović