среда, 26. септембар 2018.

Ništa to nije



Ništa to nije.
Ne boli me udarac,
Zadat lijevom rukom.
Da si me udarila desnom,
To bi već bilo gadno.

Ništa to nije.

Vjerujem da si sama,
Dok čekaš sunce,
Koje nikako da se pojavi,
Iznad tog krova, preko puta.

Ništa to nije,

Tako ti svi kažu,
Čekajući da vide,
Tvoj izraz lica,
Kad shvatiš gdje si.

Ništa to nije,

Jer sve crte su poznate,
Na licima onih koji ćute,
Govoreći mnogo toga,
Što se skupilo na jeziku.

Nije to ništa.

Samo malo boli,

Tvoj udarac lijevom rukom,
Dok desnu čuvaš,
Za završni udarac,

Direktno u korjen,
Već slomljenog ponosa.

Ništa to nije...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 20. септембар 2018.

Lice poliveno purpurom




Ne mogu doprijeti do tvog uha,
Da ti šapnem par gadosti,
Koje voliš uvjek čuti, ali se foliraš,
I okrećeš glavu sa grimasom,
Na licu koje ne poznaje laž.

Mogu samo da zabacim,
Neku otrcanu uzrečicu,
Pokušavajući da se izvadim,
Iz gorkog kruga besmisla,
Koji je ujedno sve što imam.

Pa kad je već tako, 
Zgrabiću te za ta tvoja,
Apsolutno krhka ramena.
Da vidim kako se mijenja,
Lice poliveno purpurom.

Zgrabiću i ovaj dan,
Onako usput, dok tebe stišćem,
Osjećajući nadolazeći talas,
Mržnje, sa kojom je sve,
I počelo, a eto sada i završava.

Ne mogu doprijeti do tvog uha,
A držim te cijelu u rukama,
Nenaviklim na toliku količinu,
Opasnih materija, koje se razlivaju,
Kao otrov upravo ubrizgan pod kožu.

Dok čekam ubrzano dejstvo,
Toga što je prošlo pod kožu,
Držim se za ta tvoja krhka ramena,
I napokon, vrlo blizu tvog uha.
Šapćem ti par gadosti,
Koje voliš uvijek čuti.

U ovom krugu besmisla,
Grabim i tebe i dan,
Uz neku otrcanu uzrečicu,
Koja je sve što imam,
Osim mržnje, sa kojom je sve počelo.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Majkljenović

четвртак, 13. септембар 2018.

Psssst, nista ne brini



Možeš slobodno da nasloniš glavu,
I sve što je donio dan, pobacaš.
Duboko udahneš i izdahneš,
I obje ruke staviš na moj dlan.

Psssst, ništa ne brini, tu sam...


Kad ti se jako zavrti u glavi,

Od silnih krugova koje zemlja pravi.
Pa pomisliš da je došao kraj,
Svemu što ljepotu čini vidljivom.

Psssst, ništa ne brini, tu sam....


Znam koliko puta te je noć opsjedala,

Stežući obruč oko tvog nevinog sna.
Pa si očima punim straha,
Gledala tamu direktno u crno.

Psssst, ništa ne brini, tu sam...


Ponekad su te i jutra stavljala u tjesnac,

Teška jutra, boje olova, tmurna, gadna.
Kao da nikad iz njih nisi ni izlazila,
Ne budeći se, nepomična, teška, tmurna.

Psssst, ništa ne brini, tu sam....


Možeš napokon, sve da pustiš,

Ne radeći ništa, samo pruži ruke.
I stavi ih obje na moj dlan.
Držaću ih čvrsto, koliko bude trebalo.

Psssst, ništa ne brini, tu sam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

недеља, 09. септембар 2018.

Rudo



Ušunjam se kroz kanjon Lima,
Tiho, kao mačak, kad skakavce lovi.
Bilo da je ljeto ili snježna zima,
U Rudom, na trgu, dočekuju me snovi.

Bilo kad jutro krmeljivo sviće,
Ili se sumrak spušta sa Tmora.
Rudo zagrli cijelo moje biće,
I ljubi me u čelo,dok nestaje bora.

Dok umor kao prašinu, rukom skidam,
Pogled mi za tren uhapsi Varda.
Moćnoj planini širok osmjeh dam,
Čuva Rudom san,kao kraljevska garda.

Lim ubrzava, teče u spoj sa Drinom,
Dijeli i spaja ljude sa one i ove strane.
Maslinastom probija tirkiz,kao klinom,
Čim zastane, po njemu sunce plane.

Dok iz stijena raste kočoperni bor,
I po brdima svuda posipa iglice,
Resići su ovce splandovali u tor,
Večeras će zvijezde hvatati ko svice.

Čovjek je ovdje pognuta prilika,
Uvijek, kao da sa zemljom zbori.
Čovjek je ovdje nedaća slika,
Vatra je ugašena, odavno ne gori.

Ponekad stanem okom na Kraljevo brdo,
Onda lijevom rukom Tmor povučem,
U pravcu Varde, koja me grli ludo,
Dok bijesne talase Lima,nogama stučem.

Sebična jutra dočekujem na Oštrelju,
Danima hodam po Ravni, ispod Kozlovače.
Sanjam za razbojem jednu prelju,
I ljepoticu Brezu, s proljeća, kako plače.

Čovjek je ovdje usamljen i gladan,
Nježne riječi i osmjeha bistrog.
Ovdje je čovjek bio postradan,
Ovdje je oduvjek i Bog bio strog.

Volio bih još jednom, odozgo sa Vranje,
Pustiti pogled da se pod Vardom svija.
Volio bih u džep strpati svijetlo danje,
Dok me čupavim proplankom miluje Previja.

Volio bih napraviti još jedan krug,
Sa Gradine, iznad Lima, preko Sokolovića.
Ravancima, Bijelom brdu i Štrpcima vratiti dug,
Pa opet do Lima, koritom Uvca, do obronka Bića.

Sa Vitog graba, Paštan brda, Strmice,
Vjetar fijuče i piše neku sms poruku.
Letim, a skroz mi je ozareno  lice,
Zavijam vučiju pjesmu na uho jednom vuku.

Odoh sad da sa Jastrebom letim,
I gledam ispod, odavno stvoreno čudo.
Moj duh se kreće po kanjonima vrletnim,
Moj duh, još će da budi uspavano Rudo.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović