Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,

Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,

Ukrotilo jedan nervozni buk.

Dok stražu drži zlatni maslačak,

Uskočilo je kroz prozor kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,

Predaje nabujalu teritoriju.

Ljeto ga više goniti neće,

Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,

Za noge me vuče dugački čempres.

Čujem talase iza sedam gora,

Trčeći, brzo oblačim plavi dres.

Putevi se otvaraju na sve strane,

Hoću u svaki da kročim i lutam.

Zimom su zaleđeni oni što brane,

Da ljeto nogama i očima gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,

Kakve se to ptice čuju tamo?

Samo se plašim da ne nastane muk,

Da tišina ne dotrči ovamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,

Mrav uporno juri, nešto stalno radi.

Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,

Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti,

Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.

I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,

Evo nas zajedno, pijemo sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama i očima da gutam...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,
Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,
Ukrotilo jedan nervozni buk.
Dok stražu drži zlatni maslačak,
Uskočilo je kroz prozor, kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,
Predaje nabujalu teritoriju.
Ljeto ga više goniti neće,
Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,
Za noge me vuče dugački čempres.
Čujem talase iza sedam gora,
Bacam kamenje i nakupljeni stres.

Putevi se otvaraju na sve strane,
Hoću u svaki da kročim i lutam.
Zimom su zaleđeni oni što brane,
Hoću ljeto nogama i očima da gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,
Kakve se to ptice čuju tamo!?
Kao  da nastade totalni muk,
Čujem tišinu kako trči vamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,
Mrav uporno juri, nešto stalno radi.
Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,
Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti!
Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.
I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,
Obojica smo spremni popiti sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama  da gutam.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Rudo

Ušunjam se kroz kanjon Lima,
Tiho, kao mačak, kad skakavce lovi.
Bilo da je ljeto ili snježna zima,
U Rudom, na trgu, dočekuju me snovi.

Bilo kad jutro krmeljivo sviće,
Ili se sumrak spušta sa Tmora.
Rudo zagrli cijelo moje biće,
I ljubi me u čelo,dok nestaje bora.

Dok umor kao prašinu, rukom skidam,
Pogled mi za tren uhapsi Varda.
Moćnoj planini širok osmjeh dam,
Čuva Rudom san,kao kraljevska garda.

Lim ubrzava, teče u spoj sa Drinom,
Dijeli i spaja ljude sa one i ove strane.

Maslinastom probija tirkiz,kao klinom,
Čim zastane, po njemu sunce plane.

Dok iz stijena raste kočoperni bor,
I po brdima svuda posipa iglice,
Resići su ovce splandovali u tor,
Večeras će zvijezde hvatati ko svice.

Čovjek je ovdje pognuta prilika,
Uvijek, kao da sa zemljom zbori.
Čovjek je ovdje nedaća slika,
Vatra je ugašena, odavno ne gori.

Ponekad stanem okom na Kraljevo brdo,
Onda lijevom rukom Tmor povučem,
U pravcu Varde, koja me grli ludo,
Dok bijesne talase Lima,nogama stučem.

Sebična jutra dočekujem na Oštrelju,
Danima hodam po Ravni, ispod Kozlovače.
Sanjam za razbojem jednu prelju,
I ljepoticu Brezu, s proljeća, kako plače.

Čovjek je ovdje usamljen i gladan,
Nježne riječi i osmjeha bistrog.
Ovdje je čovjek bio postradan,
Ovdje je oduvjek i Bog bio strog.

Volio bih još jednom, odozgo sa Vranje,
Pustiti pogled da se pod Vardom svija.
Volio bih u džep strpati svijetlo danje,
Dok me čupavim proplankom miluje Previja.

Volio bih napraviti još jedan krug,
Sa Gradine, iznad Lima, preko Sokolovića.
Ravancima, Bijelom brdu i Štrpcima vratiti dug,
Pa opet do Lima, koritom Uvca, do obronka Bića.

Sa Vitog graba, Paštan brda, Strmice,
Vjetar fijuče i piše neku sms poruku.
Letim, a skroz mi je ozareno  lice,
Zavijam vučiju pjesmu na uho jednom vuku.

Odoh sad da sa Jastrebom letim,
I gledam ispod, odavno stvoreno čudo.
Moj duh se kreće po kanjonima vrletnim,
Moj duh, još će da budi uspavano Rudo.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jesen

Privlači se jesen, polako, ko mačak,

Već pomalo žutom farba san.

I tebe je dodirnula, kao maslačak,

Dok noć se kotrljala u novi dan.

Čak i to tvoje plavo ide uz zeleno,

Paleta je spremna da se daje.

Nikad nisi ni postojala, moja Leno,

A spektar boja u očima ti traje.

Ulice se čiste dok po njima hodaš,

Prostiru se pod tvoj izvijeni gležanj.

Njima ćeš noćas potpuno da se podaš,

Dan izviruje preko rijeke, prozirno nježan.

Prođi i zgazi nogom taj sivi beton,

Znam da voliš ulicu nazvati plavom.

Za prolaz u početnu stanicu, uzmi žeton,

Idi u zimu i …ne osvrći se glavom!

Voliš li hodati plavom ulicom?

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović