Putem vučem svoje korenje

Putem vučem svoje korenje

Vreme prolazi i bez popravke

Prepoznajem ti more ispod marame

Ne pitaj kada ni gde

Ne govori ništa

Dok ti svetlo titra u očima

Utireš vidljivu maršrutu
U nekom običnom danu

Nekog ranog jutra
Stazom pored potoka
Omekšalom od proleća

Dok dobro poznati predeli
Pristižu kao razglednica
Sa par lepih pozdrava

Uz blesak sunca što lomi vazduh

Ostrvo si sa pojačanom stražom
I podignutom visokom ogradom
Da duša ne pobegne

Pukotine, ponori, krici

Srebro na ivici dana

Minuti, sati, vekovi

Zategnuta koža na čelu

Uobrazilja ističe kroz sporedni ulaz

Škripaju kosti sumnje

Bol kao nož probada dan

Osmeh je ukraden

Sa ugla usana
Ledenice vise niz lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ne znaš ti tu igru

 

Ne znaš ti tu igru,

Gledati nebo sa vrha.

Neke ogoljene planine.

Ležeći na travi,

Dok kolonu prekidaju mravi,

Dok se primiču i odmiču daljine.

Ne znaš ti tu igru,

Što nema nijedno pravilo,

Samo se popneš gore,

Zbaciš sve što te davilo

I gledaš to magle more,

I čekaš strpljivo nailazak zore.

Ne znaš tu igru života,

Gdje se sve uzburka i pomješa,

Pa nalete neke čudne pojave,

Kad se svaka misao vješa,

Svima koji vetar dojave.

Ne znaš ti tu igru,

A i zašto bi je znala,

Kada je zaboravlja

I onaj što je smislio prvi,

To je samo jedna igra mala,

Koja me od svega oporavlja,

I donosi red u protoku krvi.

Ne znaš ti tu igru, a nekad si znala...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kasiopi-ogoljena ljepota

Po moru pliva prazno oko,

Dok dva talasa se ljube.

Ispod, modro plavilo tone,

Iznad, stratusi u ciruse se gube.

Ovo je sasvim lijep dan,

Njegov prenos je počeo u podne.

Donešen vjetrom direktno na dlan,

Odnosi misli bremenite, plodne.

Galeb je krilom nebo okrznuo,

Široki svod čempres još golica.

U jedno naručje mačiji stvor se drznuo,

Tražeći osmjeh sa preplanulog lica.

Maslina granom miluje kamen,

Pantokrator klizi niz ogoljenu goru,

Na jednom čelu je viđen kovrdžavi pramen,

Popunio je oko i utopio se u moru.

Kao da talas češka nebo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Moj ranac

Jednog dana
Uzeo sam moj ranac
I pošao negde.
Nije se bunio,
Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo

Kroz neku šumu
I dosegao kvalitet hodanja.
Na leđima mi je dobro stajao
Moj ranac, mada malo mokar
Od znoja i čudnih stanja svesti.

I dalje smo išli, ja i moj ranac
Briljantno izbrušenih misli
On gore, ja dole i tako dalje.
Bog je blagoslovio moj ranac.
On to zna i strpljivo podnosi
Sve moje trzaje u hodu.

Kad nekog sretnem i kažem
Dobar dan, on prvo pogleda
U moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.

Moj ranac je car i potpuno je iz te
Carske priče.
Ja sam kao poslušno magare,
Uvek sa njim i ispod njega.

Nikad se nije bunio
Nikad nije bio depresivan.
Samo kad pripreti kiša
Ili grad, on se nekako
Opusti po džepovima
On se potpuno primi
Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen
Sa pocepanim gurtnama
I izlizanim platnom.

Razmišljao sam ovih dana
Kako da mu se odužim.
Možda da ga ponesem na more?
Možda da ga častim jednim
Usponom na bleštavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac
Ne bi  da se hvališe
Samo bi da bude nošen
I da to traje bez mnogo priče.

Ako te ponekad grubo,
Zabacim na leđa
Molim te, izvini!
Jer, ipak ti si moj ranac,
A zna se ko je tu preči.

Moram ti priznati da si car!
Jer, ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,
Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,
Ukrotilo jedan nervozni buk.
Dok stražu drži zlatni maslačak,
Uskočilo je kroz prozor, kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,
Predaje nabujalu teritoriju.
Ljeto ga više goniti neće,
Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,
Za noge me vuče dugački čempres.
Čujem talase iza sedam gora,
Bacam kamenje i nakupljeni stres.

Putevi se otvaraju na sve strane,
Hoću u svaki da kročim i lutam.
Zimom su zaleđeni oni što brane,
Hoću ljeto nogama i očima da gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,
Kakve se to ptice čuju tamo!?
Kao  da nastade totalni muk,
Čujem tišinu kako trči vamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,
Mrav uporno juri, nešto stalno radi.
Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,
Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti!
Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.
I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,
Obojica smo spremni popiti sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama  da gutam.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Buba Lu

Nebo se plavom boji,
Curi odozgo u nijansama.
Čuperak od svih, plav je koji?
U moru plavog, kao da si sama.

Nebo je plavo, nigdje zvuka.
Samo oblak izviruje bijelo.
Kao da me dotače tvoja ruka,
Osjetih cijelim, tvoje tijelo.

Nebo je plavo, iznad naših glava,
Skinuto sa ogromnih nebesa.
Nebo je plavo, a i ti si plava,
Plav je početak našeg plesa.

Nebo je moj prostor kojim  letim,
Vidiš li tu, pomalo  ukletu, pticu?
Osjećaš li kako ti plavom prijetim?
Pa tu sam ti sletio, na ramena ivicu.

Nebo se zacrni, kad te nema,
I tu crnu moram da bojim u blu.
Nešto se lijepo odavno sprema.
Sva u plavom, došla je Buba Lu.

Nebo je blu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Žena kao planeta

U moru ljudi jedan je čovjek,
Jedna je žena, krhka a jaka.
U mnogima se upisala dovijek,
Neka joj je zemljica laka.

U vasioni punoj planeta,
Zemlja odavno ostavlja traga.

U zemlju, koja nam je sveta,
Legla je da odmori, žena draga.

Nebo je otvorilo širom vrata,
Primilo dušu, meku ko svila.
Da nas gleda odozgo, sa sprata,
Da zauvijek jeste, a ne samo bila.

Dok si u nama, bolji smo ljudi,
Makar za mrvu i to nam prija.
Tvoj osmjeh naka nas budi,
Tvoje svijetlo neka nam sija.

Nebo je otvorilo širom vrata...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jesen me budi

Milina u Milini

Zeleni bus me ispljunu u mjestu Xorto. Malo stajalište, okrečeno u bijelo.
Dva simpatična mostića preko riječice, u koju se ulilo more.
Jedan fotkam, drugi prelazim. Podne je i poneko od mještana se budi.
More je budno. Plaže se ljube sa talasima.

Pješačim prema Milini.
Prolazim iznad pećine Kentaura. Prazna. Valjda i on radi dvokratno ili mu je petak slobodan dan.
Otvaraju se pogledu ostrva preko puta.
Milina mili preko dlana.

Kupuje me na prvi pogled, usamljenim klupama uz obalu. Baštama taverni u kojima ne sjedi niko. Dovoljno su lijepe same za sebe.
U jednoj takvoj usamljena plavuša. Sjedoh za sto sa pogledom na oči.
Ubrzo se sretoše  pune osmjeha. Isto plavo.
Pozdrav i narudžba sa par riječi.
-Mjesto je  prava milina!  Vi se zovete Milina?
-Ne. Ja se zovem Tetija.
-O, drago mi je. Ja sam Okean. Od nekud ste mi poznati? A, da! Vi ste prokleli zvijezde!?
-Jesam. Da vječno šeću po nebu.
-Znam. Ja sam im ogledalo. Vidim kad popravljaju šminku. Poneka posrne i padne.

-Može li Tetija skuvati jednu kafu, naravno Grčku?
-Najbolju za Okean. Voda vam, predpostavljam, ne treba. Ili vam je dosadilo slano?
-Hvala! Slatkiš uz kafu je dovoljan...

-Koliko sam dužan?
-Ništa, ali bilo bi lijepo da ostanete par vijekova.
-U Milini, pod krovom usijanih zvijezda? Ostajem! Samo da pošaljem par poruka na viber.
Koja vam je šifra za WF?

-Okeanida...

Dopisnik iz Džepova Miline:
Branislav  Makljenović

Kala Nera-Miles-Visitsa

Stazom popločanom glatkim, bijelim oblucima, penjati se ka selima iznad Kala Nere je, kao da se rano ujutru družiš sa bogovima.
Miris mora i procvjetalih trava golica nozdrve, dok ušima isto radi neumorni ptičiji rod.
Ekipa dovoljno nerazbuđena. Škrtost na riječima se isplati. Upijam zvuke koji liječe.
Očima praznik. Ispred zeleno, iza plavo. Miles se odozgo hvali bijelom.
Potok uvodi slapove na scenu. Predstava počinje.
Režija: Priroda.
Glumci: Miles i Visitsa.
Statisti: 7  hodača.

U Visitsi nas dočekao manstir iz doba Vizantije. Zaključan. Skinuo sam katanac...sa duše.
Bašta ispod ogromnih platana, otključana.
Kafa i neizbježni osmjeh. Kalimera, jasu, euharisto...
Kao da sam propao par vijekova unatrag.
Sve je usporena ljepota.
Neko bi rekao: Kulišić.
Izgleda da se ovdje svi tako prezivaju.

Čovjek sjedi na stoličici i vadi košpice iz tek ubranih trešanja.
Izraz lica potpuno zanesen. Ni Sokrat nije bio tako skoncentrisan...

Silazimo u Miles. Tu vlada familija Kulijanera.
Fina porodica. Ima i konobara. Oni su iz ogranka brzih. Deset metara za deset minuta.
Još jedan manastir. Otvorio ga čovjek iz ogranka otvorenih. Radi malo u pošti, malo u crkvi.
Upalio nam svijeće prošlosti. Oslikani sveci poju nešto jako poznato...Tu se svirao i Bah.
Napisah pismo Bogu. Kako da cimam Kulijanera do pošte!? Poslah  direktno, bez marke..

Popunih samo rubriku-pošiljalac:

Dopisnik iz Džepova Prošlosti:
Branislav  Makljenović

Moj ranac

Jednog dana

Uzeo sam moj ranac

I pošao nekud.

Nije se bunio,

Jer, to je moj ranac.

Kretao sam se brzo

Kroz neku šumu

I dosegao kvalitet hodanja.

Na leđima mi je dobro stajao

Moj ranac, mada malo mokar

Od znoja i čudnih stanja svijesti.

I dalje smo išli, ja i moj ranac

Briljantno izbrušenih misli

On gore, ja dole i tako dalje.

Bog je blagoslovio moj ranac

I on to zna i poleđuški podnosi

Sve moje trzaje u hodu.

Kad nekog sretnem i kažem

Dobar dan, on prvo gleda

 U  moj ranac, kao da ga ja ne zanimam.

Moj ranac je car, mada nije proizveden

U tu priču. On je ko poslušno magare

A i ja sa njim i ispod njega.

Nikad se nije uzjogunio

Nikad  se nije ni ulegao

Samo kad  priprijeti  kiša

Ili neki grad, on se nekako

Opusti po džepovima

On se potpuno primi

Na tu priču da je gornji.

Moj ranac je fenomen

Sa pocjepanim gurtnama

I izlizanim platnom.

Razmišljao sam  ovih dana

Kako da mu se odužim.

Možda da ga ponesem na more?

Možda da  ga častim jednim

Usponom na  bliještavu misao?

Ma, ne! On je jedan stidljiv ranac

Ne bi on da se hvališe

Samo bi da bude nošen

I da to traje bez mnogo priče.

Ako te neko posle mene

Okači na leđa i počne šuplju priču

Molim te, samo se ukoči

Jer, ipak ti si moj ranac,

A zna se ko je tu preči.

Moram  ti priznati da si car!

Jer,  ti si moj ranac...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović