Osedlani trenuci

Dostojanstvene utvare 

Dolaze sa juga

Zvuk koraka  čujem kožom

Vrisak upijam kosom

U mirnu sobu punu mraka
Potonulo je blijedo lice

Ostajem nepomičan ispred golih vrata
Neuspešan  pokušaj nevidljivosti
Oživljeni duh u predvorju straha

Ali sada znam bolje

Znam da nema ničega
Osim tišine i nekoliko kapi znoja

Na istom, blijedom licu
Dok prolaze osedlani trenuci

Galopom na sočni pašnjak
Skroz do virtuoznog ludila

Do mrkih snova uz svijetlost lampe
I nekoliko pauza u centru stida

Sa pogledom na zapuštenu verandu
Utočište jednog bijelog goluba

Kome se boja otkrivala
Pri kratkoj svjetlosti
Uspaničenih svitaca

Koji su skakutali kroz zrak
Kao varnice zapaljene duše...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,
Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,
Ukrotilo jedan nervozni buk.
Dok stražu drži zlatni maslačak,
Uskočilo je kroz prozor, kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,
Predaje nabujalu teritoriju.
Ljeto ga više goniti neće,
Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,
Za noge me vuče dugački čempres.
Čujem talase iza sedam gora,
Bacam kamenje i nakupljeni stres.

Putevi se otvaraju na sve strane,
Hoću u svaki da kročim i lutam.
Zimom su zaleđeni oni što brane,
Hoću ljeto nogama i očima da gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,
Kakve se to ptice čuju tamo!?
Kao  da nastade totalni muk,
Čujem tišinu kako trči vamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,
Mrav uporno juri, nešto stalno radi.
Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,
Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti!
Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.
I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,
Obojica smo spremni popiti sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama  da gutam.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Lutam po životu

U sopstvenom životu stranac,
Lutam kroz lavirint, mračne odaje.
Na leđima uvijek prazan ranac,
Da sam stranac, ranac me odaje.

Iz jedne sobe gledam mutnu sliku svijeta,
Udaljenog par svijetlosnih godina.
Gledam zemlju kako je sa neba snijeta,
Osjećam tog koji je donosi, Gospod-ina.

Lutam životom kao po šumi,
Ne treba mi svijetlo ni dan.
Važno je da u glavi vjetar šumi,
I da ne pravim nikakav plan.

Prešao sam već dobar dio puta,
Po malo umoran, ali osmjeh raste.
Čovjek koji kroz svoj život luta,
Na kraju odlazi dole, na jug, kao i laste.

Pogled nikad nije uperen u prazno,
U svakom ćošku ima nešto da vidi.
Kad ga presretnu dva crna oka, mazno,
Jedan par plavih im mnogo zavidi.

Lutam po životu jer ne znam šta drugo,
Nego zarasle puteve da krčim.
Kad me pozove sa mora jugo,
Ja se izujem i ka njemu bos potrčim.

Kažu mi: iz lavirinta izađi, šta čekaš!?
Uozbilji se, daj više, postani čovjek!
Zar ćeš do kraja tako, baš?
Zar ćeš lutati tako do vijek?

Ozbiljno lutam, a smrt me gleda,
Iz prikrajka se cereka, smije.
Život me toj dami, još uvijek neda,
Jer kraj mom lutanju, nikako nije.

Izujem se i bos potrčim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jesen me budi

Isčupaj sjever iz sebe

Dok Chopin prelazi dirkama,
Trnu mi ruke, sanjive su oči.
Sreli smo se na nekim, žestokim svirkama.
Ko mi te neda? Ko me to koči?

Preludij ima potpunu svijest.
Savršeno odzvanja po uhu.
Uz dugačku cestu posađen sam brijest,
Vodenom igrom, iscjeđen sam u suhu.

Ako mi otkažu iz prstiju moći.
Ako se okrenem i ne vidim ništa?
Zaobiđen,sada ću te proći,
Prljava, već sada si mi potpuno čista.

Okopnila si, rasula se u jug.
Izčupaj sjever iz sebe.
Po ovom danu si prosula lug,
U meni misao još uvjek zebe.

Prljava si i potpuno čista...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Nomad

Ljeto  kampuje na tvom vratu,

I mekanu kožu čini tamnim medom.

Mjereći vrijeme po sunčevom satu,

Pokriva bore, a kosu ti boji blijedom.

Došla si iz daleka, od nekud sa juga,

Iz pogleda sijevaju nedogorjele vatre.

Na momente blijesne, pa se ugasi tuga,

Dok smjehom pokrivaš nomadske šatre.

Čudesan okret! Crvenom haljinom letiš,

Cipelom štiklu zabadaš, cvili drveni pod.

Kao da se zimskim vjetrovima svetiš,

Tresući o zemlju, uplavljeli nebeski svod.

Nestalo je svega i sve još je u toku,

Nemir me i sada gazi,ubrzano mrvi.

Sve boje i dalje su samo u tvom oku,

Samo crvena vrišti sa pločica tvoje krvi.

Prašina se sliježe, prstima ti prste grlim,

Sa usana mi otkidaš, komad po komad.

Sve moje mane češljaš,češljevima vrlim,

Sve tvoje puteve će gaziti,vječiti Nomad.

Prašina se sliježe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Bilo je

Usna na usni je previše,
U ovom danu što malo sivi.
I onako nema ničeg više,
I nema nikog da ti se divi.

Ruka u ruci, to još boli,
Dodir kože peče kao žar.
Neko je nekom rekao da voli,
Neko je to u sebi šapnuo, bar.

Čelo je na čelu, kad je frka,
Ruka krene sa ramena na struk.
U njoj nestaje sva tama mrka,
U ruci caruje mir, tišina i muk.

Noga uz nogu, lijepi se, hoda,
Koraci su isti, milju dugački.
Cijelom tijelu se odaje oda,
Tijelu, što lijepo je prostački.

Leđa se okreću kad je kraj,
Usna, čelo,uho, sve nestaje.
Iz očiju otiče vreline sjaj,
Bilo je, ali to više ne traje.

Kad stigneš negdje, okreni se,
Pogledaj da li je linija ili krug.
Ne brini, nije kasno, preni se!
Kad zahladi i ptice odlaze na jug.

Ne brini, nije kasno…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović