Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zaplešimo

Hajde, zapleši sa mnom,
Držaću te čvrsto oko struka.
Okreni se još jednom za mnom,
Dok me ne prođe ova frka.

Hajde, zakovitlaj nogama vazduh,
Besprekorno napravi okret.
Ruka mi klizi po kosi, kao duh,
Tijelo uz tijelo, neka sam proklet!

Privlačim te, lice uz lice,
Osjećam dah po vratu, svuda.
Po glavi, kao da hvatam svice,
Pritjeran trncima, nemam više kuda.

Hajde, još korak napravi,
Ja ću ka tebi dva, tri.
Hajde, na srce me prikucaj, stavi,
Pa onda u pirueti sa mnom umri.

Kad nam se koljena dodirnu,
Kao da me đavo odnosi.
Samo još oko odozdo zvirnu,
I svojom zelenom me pokosi.

Prije nego nestanemo u zrak,
I trnci nas obore sa nogu,
Skupa ćemo zagrliti mrak,
I izložiti se pogledu Bogu.

Hajde, zaplešimo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Bilo je

Usna na usni je previše,
U ovom danu što malo sivi.
I onako nema ničeg više,
I nema nikog da ti se divi.

Ruka u ruci, to još boli,
Dodir kože peče kao žar.
Neko je nekom rekao da voli,
Neko je to u sebi šapnuo, bar.

Čelo je na čelu, kad je frka,
Ruka krene sa ramena na struk.
U njoj nestaje sva tama mrka,
U ruci caruje mir, tišina i muk.

Noga uz nogu, lijepi se, hoda,
Koraci su isti, milju dugački.
Cijelom tijelu se odaje oda,
Tijelu, što lijepo je prostački.

Leđa se okreću kad je kraj,
Usna, čelo,uho, sve nestaje.
Iz očiju otiče vreline sjaj,
Bilo je, ali to više ne traje.

Kad stigneš negdje, okreni se,
Pogledaj da li je linija ili krug.
Ne brini, nije kasno, preni se!
Kad zahladi i ptice odlaze na jug.

Ne brini, nije kasno…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović