Prikaza

 

Nepomična tamna prikaza
Čuči duboko, u suvom grlu
Čekajući da zapuca krilo
Uplašene ptice, dok nestaje
U modrom sumraku daljine

Zbunjeni nemir korača mislima
Lovac na laž sakrio se u glavi
Gazeći mjesta koja je skrivao dječak
Savijen u luk, zadržanog uzdaha
Pretvorenog tijela u bjesomučan bol
U samoći praznog čudovišta
Koje ga od davnina u stopu prati

Stojeći kraj ugaženog puta
Gleda u sivilo nazirućih daljina
Dok ga ozebla očekivanja krše
Lomeći stegnuto srce na komade
Ostavljajući suze da krče stazu
Do mjesta na kome umire dan


Tu na ivici kišnih nadanja
Trče snoviđenja, kao odmorni vuci
Željni krvi u provaljenom oboru
U skrovištu dobro čuvanog blaga
Zakopanog, ostavljenog, nijemog

Pomamno bježeći od sebe
Suvim koritom bivše rijeke
Okreće glavu i viče grdeći
Praznu jarugu, u koju naglo pada
Obložen ehom narasle tišine 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Gvozdena noć

Gvozdena je noć, a isti mir,
Nešto mi pritiska dušu.
Bojim se sna, kao da je vir,
Kroz mene ledeni vjetrovi pušu.

Piljim ispred sebe, nadolazi dan,
Oči umorne, ukočene, blijede.
Hoće li se raspršiti uobraženi san?
Ili će mi dodati još dvije,tri sijede?

Još jedna noć, napetost raste,
Gvozdena noć, okovana mrazom.
Mozak mi sav ogrezo u kraste,
Vuče me za nos neprolaznom stazom.

Čudno jutro se cijedi  iz tame,
Svjetlo liže oči kao da nešto zna.
Samo jedna sova ovog trena zna me,
Još jedna noć je, kao ponor bez dna.

Mjesec je bijela školjka na nebu,
Lovim ga mrežama istanjene svijesti.
Crvljive misli u glavi me grebu.
Na rubu ludila, sa vragom ću se sresti.

Čudno jutro se cijedi iz tame…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jutro na Avali

        

                                              

Nije kome je namenjeno, nego kome je suđeno. Trebali smo ići na Rudnik, ali svi junaci ostadoše u toplim domovima. Tri musketara se odlučiše za bližu opciju, Avalu.

Avala je nekako skrajnuta iz naših misli, skoro da je i zaboravimo. Onda dođe momenat kad je se setimo i lupimo po čelu:

-Hoćemo na Avalu?

-Daaaa!

Tu se nema šta specijalno pripremati. Malo toplija odeća, neke čizme, sendvič, voda i...osmeh. Čak i ako je prazan ranac, osmeh ga popuni skroz.

Provesti par sati u prirodi? Tako je!

Ništa rano, tek u devet krenusmo. Autom za čas: 20 minuta. Parkiranje u Pinosavi. Protezanje na početku staze. Pozdraviše nas dve devojke. U patikama su i idu na trčanje do vrha. Svaka čast!

Već kod izvora Sakinac nas obuze tišina. Magla se spustila nisko. Sneg škripi pod đonovima. Vrabac nešto dobacuje. Jutro se ne usuđuje pokazati u celosti...

Prtim stazu ka vrhu. Para izlazi  mlazovima iz usta. Telo se zagreva. Dobro je...

Ivona upita:

-A zašto ne idemo očišćenom stazom?

-Zato što je očišćena.

-A, da. Lep odgovor.

Ubrzo izađosmo i na tu, očišćenu stazu. Dočekaše nas kučići sa podmlatkom. Neko se već obradovao.

Pred sam izlazak na vrh, magla je naglo propustila nekoliko sunčevih projektila. Za čas nastade pozlata u sivilu...

Sretosmo svega nekoliko šetača. Dok se vazduh od -6C zabijao u pluća, oči su vlažile od lepote. Pristojan mir je sletio na ramena. Da, da. Lepo je...

-Hoćemo do doma?

-Kojeg? Doma omladine?

-Planinarskog!

-Naravno! Čaj kraj kamina nam se smeši.

Stazom ispod TV postrojenja se spustismo u utrobu tišine. Samo se čulo pucketanje drveća, okovanog belim. Sa jedne grane se naglo otkide Jastreb i bešumno  se stopi sa sivilom. Oborena stabla pričaju priču o prolaznosti...

U pola dvanaest došetasmo u restoran planinarskog doma Čarapićev brest. Vatrica naložena. Jedna ekipa upravo odlazi. Zauzimamo počasna mesta uz sam kamin. Osećaj topline dopunjavamo sa vrelim čajem. Kao da zapucketa malo i u duši...

-Eh, ovako bi magla ceo dan-oglasi se Ivona.

-Super! Pa da krenemo nazad.

-Što si grozan!

Da, moglo bi se ovako vazdan, ali neka nas još malo na snegu.

Pustismo da nam se telesne mašine zagreju, penjući se stazom prema Avalskom tornju. Izniče pred nama kao ogromno koplje. Baš tim šiljatim delom je probio maglu, zadirući u nebo, zaleđeno i plavo.

Na istom mestu isti kučići, vrte istim, obradovanim repovima. Ovaj put više ljudi. Deca jure na sankama. Glasovi skidaju inje sa grana. Avala se smeje...

Brz spust, onom, očišćenom stazom. Na parkingu nas strpljivo čeka Goranov Reno, onaj kojem nikad ne zapamtim naziv.

Već u dva sata Beo grad nas ponovo  privija sivilom.

Od sumraka do svitanja, nije bilo, ali jeste Od doručka do ručka.

U toplom stanu, zamirisa nešto iz tople rerne i bi uskoro posluženo toplom rukom. I ono malo duše, za čas postade...toplo.

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

Bezumlje

Sišao sam sa uma, na čas,
U prostor gdje ničeg nema.
Samo začuh vrisak, glas,
Kao da oluja se sprema.

Htjedoh tamo ostati duže,
Ne znam šta me je spopalo.
Oko vrata, kao da mi je vezano uže,
To mi se nikako nije dopalo.

Jedva pronađoh stazu do svijesti,
Četvoronoške se popeh u normalu.
Trebao bih se opet sa umom sresti,
Prepoznaću dvojnika u ogledalu.

Ne vidim ništa, kao slijep.
Ogledalo prazno u mene gleda.
Dole se još nazire dubok procjep,
Po kojem vise oštrice leda.

Otpad u glavi traži neko mjesto,
Da svo to smeće negdje smjesti.
Da tamo ga odlaže često,
Da ne krene bezumlje da se mrijesti.

Ogledalo prazno u mene gleda...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kala Nera-Miles-Visitsa

Stazom popločanom glatkim, bijelim oblucima, penjati se ka selima iznad Kala Nere je, kao da se rano ujutru družiš sa bogovima.
Miris mora i procvjetalih trava golica nozdrve, dok ušima isto radi neumorni ptičiji rod.
Ekipa dovoljno nerazbuđena. Škrtost na riječima se isplati. Upijam zvuke koji liječe.
Očima praznik. Ispred zeleno, iza plavo. Miles se odozgo hvali bijelom.
Potok uvodi slapove na scenu. Predstava počinje.
Režija: Priroda.
Glumci: Miles i Visitsa.
Statisti: 7  hodača.

U Visitsi nas dočekao manstir iz doba Vizantije. Zaključan. Skinuo sam katanac...sa duše.
Bašta ispod ogromnih platana, otključana.
Kafa i neizbježni osmjeh. Kalimera, jasu, euharisto...
Kao da sam propao par vijekova unatrag.
Sve je usporena ljepota.
Neko bi rekao: Kulišić.
Izgleda da se ovdje svi tako prezivaju.

Čovjek sjedi na stoličici i vadi košpice iz tek ubranih trešanja.
Izraz lica potpuno zanesen. Ni Sokrat nije bio tako skoncentrisan...

Silazimo u Miles. Tu vlada familija Kulijanera.
Fina porodica. Ima i konobara. Oni su iz ogranka brzih. Deset metara za deset minuta.
Još jedan manastir. Otvorio ga čovjek iz ogranka otvorenih. Radi malo u pošti, malo u crkvi.
Upalio nam svijeće prošlosti. Oslikani sveci poju nešto jako poznato...Tu se svirao i Bah.
Napisah pismo Bogu. Kako da cimam Kulijanera do pošte!? Poslah  direktno, bez marke..

Popunih samo rubriku-pošiljalac:

Dopisnik iz Džepova Prošlosti:
Branislav  Makljenović

Oči u tami

Kako znaš da malo ne boli,
Kada si oči uprla u tamu?
Još kap ulja na vatru doli,
Isčupaj tu zabodenu kamu.

Kako znaš da idem stazom,
Kojom odavno niko ne hoda?
Da stegnuta je injem i mrazom,
Da početak je šifre, tajnog koda.

Kako znaš da nema povratka,
I da su putevi zarasli u trnje?
Da najduža staza sada je kratka,
Da i u mraku postoji svijetlo krnje.

Kako znaš da nisam slučaj,
Nego namjeran, usamljen lik?
Brzo me iz sebe odključaj,
Dok ispuštam otegnuti krik.

Kako znaš da urlik traži muk,
Iz ovih, širom otvorenih čeljusti?
Da bez čopora sam, samotni vuk,
Lanci su iskidani, samo me pusti.

Kako znaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako znaš...