Stazom popločanom glatkim, bijelim oblucima, penjati se ka selima iznad Kala Nere je, kao da se rano ujutru družiš sa bogovima.
Miris mora i procvjetalih trava golica nozdrve, dok ušima isto radi neumorni ptičiji rod.
Ekipa dovoljno nerazbuđena. Škrtost na riječima se isplati. Upijam zvuke koji liječe.
Očima praznik. Ispred zeleno, iza plavo. Miles se odozgo hvali bijelom.
Potok uvodi slapove na scenu. Predstava počinje.
Režija: Priroda.
Glumci: Miles i Visitsa.
Statisti: 7 hodača.
U Visitsi nas dočekao manstir iz doba Vizantije. Zaključan. Skinuo sam katanac...sa duše.
Bašta ispod ogromnih platana, otključana.
Kafa i neizbježni osmjeh. Kalimera, jasu, euharisto...
Kao da sam propao par vijekova unatrag.
Sve je usporena ljepota.
Neko bi rekao: Kulišić.
Izgleda da se ovdje svi tako prezivaju.
Čovjek sjedi na stoličici i vadi košpice iz tek ubranih trešanja.
Izraz lica potpuno zanesen. Ni Sokrat nije bio tako skoncentrisan...
Silazimo u Miles. Tu vlada familija Kulijanera.
Fina porodica. Ima i konobara. Oni su iz ogranka brzih. Deset metara za deset minuta.
Još jedan manastir. Otvorio ga čovjek iz ogranka otvorenih. Radi malo u pošti, malo u crkvi.
Upalio nam svijeće prošlosti. Oslikani sveci poju nešto jako poznato...Tu se svirao i Bah.
Napisah pismo Bogu. Kako da cimam Kulijanera do pošte!? Poslah direktno, bez marke..
Popunih samo rubriku-pošiljalac:
Dopisnik iz Džepova Prošlosti:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар