Sjenka

Rano popodne. Magistralni put ka Volosu.
Stepeni 33. Topljenje mozga 100%.
Hodač-Zombi. Kilometara 6.
Pratioc pri hodanju-sjenka. Vjerna.

Povratak iz sela uz stjenovitu obalu.
Ranac vuče unazad već povijena ramena.
Pola metra prostora da se sandale razmašu.
Autobusi me stišću.

Lijevo maslinjaci i planina, desno maslinjaci i more.
Misli mi rastu po brdima. Sjenci su duže noge od mojih.
Korake usklađujem sa zvukom zrikavaca.
Za petama mi je. Zastanem i zgazim. Stane i ona, prazna.
Imam li cilj? Ne. Samo hodam.
Ima li sjena cilj? Ima. Prati me.
Da li ja nekog pratim?
Možda. Mnogo je znakova pored puta.

Ispod jednog maslinjaka kamena plaža.
Odbacujem ono malo misli, jer i njih prati sjena.
Jedan talas brzo nadire.
Saginjem glavu i nestajem u njemu.

Sjenka je udavljena...

Dopisnik iz Džepova Maslinjaka:
Branislav  Makljenović