понедељак, 19. јун 2017.

Golub



I pored šućmurastih prognoza, subota se probudi zajedno sa suncem. Gledamo se kroz prozor, onako, malo iskosa. Kao da se prepoznajemo posle dužeg ne viđanja. Podigoh roletne i otrpih ispitivački pogled ispod zlatnih obrva. Začuh neki čudan zvuk. Malo otegnut i mekan. O, kako prija uhu. To planina zove. Odoh...

Sa još dva musketara od Džepova Prirode, krenuh u svetao dan, pun naslućujućih obećanja. Izbor je pao na Homoljskog lepotana-Vukan. Jeste  da smo ga pohodili u početkom aprila, ali je tada bio loše volje, zaklonjen kišom i plaštom debelog sloja magle. Da te vidimo danas, tvrdoglavo momče!

Rasprostrtom dolinom Homolja zujimo ka selu Ždrelo. U sedam sati, Petrovac na Mlavi je tek ovlaš probuđen. Prolazimo grdnu građevinu, zvanu Banja Ždrelo. Kroz selo nas pozdraviše dva psa i tri kokoške. Na parkingu, ispred manastira Svete Trojice, nema nikoga. Ni u porti crkve. Samo se dva vrapca prepiru oko tek dozrelih dudova. Sipamo vodu sa izvora i odmah krećemo. Malo gradske nervoze bacamo sa pogledom na uspavane krovove seoskih kuća. Prvi progovori Nenad:

-Šta ste se ućutali? Guknite, golubovi!

-Ne zvao se ja Bogdan, ako ne odslušam ovaj koncert ptica, do kraja!

-E, onda te ostavljamo ovde. Kakav kraj! Ovo je tek početak.

-Bolje da sluša ptice nego da kači  slušalice iz telefona  u uši i maše glavom!

-Sad ćeš da slušaš samo srce kako gruva! Kreće uspon ko babina leđa, grbav.

-Ja sam već počeo mahati glavom, ali  ne zbog dobre muzike, već od muha!

-Čujemo li se, profesore!? Tukne li se pomalo?

-Au, što je prigrejalo!

Staza zarasla u ižđikljalu travu. Znoj curi u potočićima. Fali mi jedan kitnjast, konjski rep, da elegantno teram glupe muhe sa lica. Evo jedna navalila, hoće baš u uho. Beži, beštijo!

Jedno vreme se stvarno izgubiše zvuci šume. Samo je odjekivalo:

-Bum, bum, bum.

Mešalo se sa:

-Uhuuuhuu, ufuuu, ssssah.

Srce i pluća u zajedničkoj akciji pumpanja. Šuma kao sauna. Napokon izlazimo na otvoreni deo, ali ne još i na zaravan. Uspon se otegao kao pogrebna povorka. Jeste da je subota, ama nisu zadušnice!

-Momci, gde je osmeh? Promenite izraz lica, da se ne ukoči.

-Bogdan je pripremio osmeh. Samo da ga nalepi, kad izađemo na vrh!

-E, onda će još malo da bude smrknut.

Izlazak iz guste koprive, koja dosezala do pojasa, obradova i polumrtvu šumu četinara. Bukva i grab nas prepustiše jeli i  boru. Odavno napadnuta nekom bolešću, šuma kao iz „Gospodara Prstenova“, sve više tone u sopstveni mrak. Oguljena i šupljikava stabla su odolevala karpatskim vetrovima, bacajuću pogled sa visine na oborenu i polegnutu braću. Miris truleži mešao se sa mirisom cvetanja. Glasovi ptica su parali jednolični zvuk zrikavaca. Jutro se penjalo u podne.

Na čistini se pojavi i Bogdan, sav u zelenim tonovima.

-Eto si se stopio sa okolinom, kao gušter.

-Gadna bre, ova kopriva! Sve kroz pantalone ožari!

-Onda to nije bila kopriva.

-Nego šta? Konvoj škorpija!?

-Ako žari, onda je Žara.

-E baš si vickast! Kopriva ili žara, peče, majku joj...

-Da klopamo ovde?

-Ne. Još malo do Malog Vukana, pa ćemo gore.

Do gore iscjedismo svu tečnost iz sebe. Mokri kao posle potopa, zastasmo na steni sa koje se zavidi orlovima. Ote mi se dugačak krik:

-Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!

-Šta ti je, prepade me!

-Ništa. Malo oduška. A i da prekinem ove zrikavce.

-Hajde da jedemo, dok ti nije palo na pamet da poletiš.

-E ta ti nije loša! Hajd, zdravo!

-Čekaj, bre! Jesu ključevi od kola kod tebe? Ostavi pa leti.

-Taman posla! Pa da vam ostane ovaj, sa ljubavlju spremljen doručak!? Opušteno.

Zajaha svako svoju stenu, merkajući zeleni ambis, ispod litice. Dobra vežba za apetit. Nekako, creva brzo prorade...

Upržila božija zvezda! Zamalo ne zaspah. Začkiljih jednim okom po horizontu. Vrhovi Homoljskih planina, stameno stoje pobodeni u sred ogromne doline. Kučajske planine se ukazuju svojim predstavnicima-Beljanica, Veliki Krš, Deli Jovan.

Pozdravi nas i car ovog dela neba, Jastreb. Uz kliktaj se stuštio u šumu ispod nas. Da li je nekom zecu srce brže zakucalo...

-Hajmo polako, do Velikog Vukana, dok nam noge nisu postale male.

-Uf! Ne bih se mrdo odavde danima!

-Pa, ostani ti, Bogi. Doći ćemo mi opet na jesen. Pokupićemo te.

-Dobro, dobro! Idem.

Do većeg vrha, staza je vijugala između prosutih stena, stabala jorgovana i razraslih žbunova gloga. Podne se predaje popodnevu uz pokoju žrtvu. Jedna muha ostade spljeskana na licu, ne preživevši šamar upućen samom sebi. Približih se grebenom do kamenog obeležja. Sa leve strane spazih pticu. Ne beži. Stoji i gleda u stranu. Ne pomeram se. Ne pomera se. Golub. Crnog perja, sa ljubičastim prelivima ispod vrata. Neobičan. Dostojanstven. Priđoh bliže. Ne pomera se, ali me zagleda. Povređen? Ne bih rekao. Žedan? Verovatno. Priđoše i musketari sa isukanim planinarskim štapovima.

-Pst! Imamo društvo. Da ga slikamo?

-Hej, ovo je neki specijal. Vidi ima li prsten.

-Gde?

-Pa na nozi, bre! Nema ruke!

-A! „Skini prsten s desne ruke, da ti mladost ne uvene“...

-Ja budale! Daj neki čep da mu sipam vode.

-Evo, ja ću odseći dno od flašice. Neko je ostavio.

Nasu Bogdan vodu, Nenad izvadi telefon i otpoče foto priča. Golub, najpre stidljiv i uzdržan, nakon par minuta se pomeri i zagnjuri glavu u vodu. Kao da čuh:

-Joj, meraka!

Ne. Učinilo mi se. Očito vrlo žedan, ali ne halapljiv. Pio je sa stilom. Prosuh mu komadiće izmrvljenog hleba. I gladan je. Pa naravno, Ko zna odakle i koliko leti. Možda ga je onaj Jastreb pojurio sa Malog Vukana? Nenad prozbori:

-Možda se izgubio?

-Moguće. Garant učestvovao u takmičenju iz orjentiringa, pa mu ispala karta i kompas.

-Ko zna kao se on orjentiše. Kako mu pomoći?

-Valjda će se snaći i preživeti. Kompas nisam poneo, a karta Vukana mu je glomazna.

-Hajde zamoli ga za jednu zajedničku fotku.

-Krilati gospodine, da li bi ste bili ljubazni za jednu grupnu?

Izdrža naš novi poznanik sve akcije. Mirno je stajao, dok aparat škljocnuo.

-Kako da ga ostavimo samog? Valjda ga neće neko poklopati?

-Ja nisam više gladan, hajmo.

-Monstrume!

Dok smo se natraške kretali, opraštajući se od čudesne ptice, on se pomerio par koraka do ivice stene i ostao tako zagledan u samo njemu poznate predele. Kao da htede reći:

-Samo vi idite. Sve će biti u redu.

Odosmo, ali nekako ko pokisli, na ovoj proletnoj žegi. I Vukan kao da se rastužio, pa mu poispadalo kamenje sa vrha, svuda po stazi. Noge da polomiš! Sjurismo  se do sela u neznanju od zbrčkanih misli. Dvorišta se uzmirisala raspupalim voćkama. Crni dudovi ostaviše trag po prstima. Ne daju ti slagati, ako neko pita:

-Aha! Jesi li to krao dudove!?

Kako da mu kažeš:

-Nisam , majke mi!kad su ruke obojene kao mastilom?

Nije bilo nikoga da priupita. Sve zvrji prazno. Jedina konkurencija su bili bumbari. Zujeći oko glava kao mali, crni helikopteri, branili su svoju teritoriju od uljeza.

Pred seosku  prodavnicu izađe čovek u crnom. Duga seda kosa i još duža brada. Pozdravlja nas i pita hoćemo li nešto popiti. Hm. Prodavac? Već sam pomislio da je iz manastira. Čika Voja. Gazi osamdest drugu godinu. Mašala! Pijuckamo hladni napitak, dok  nas Voja, narogušenih obrva, ispituje-odakle smo, ko smo, šta smo.

Od Golog Otoka nas spasi jedna monahinja. Ispade iz prašnjave Opel Corse, zalupivši škripava vrata:

-Pomaže Bog! Odmarate malo? Neka, hvala Bogu. Deda Vojo, ja bih nešto pazarila.

-Evo, evo! Samo da mi prorade ovi prokleti zglobovi, Bog ih ne ubio!

Pozdravismo ovo dvoje nama neobičnih ljudi, u njima uobičajenoj sceni. Još malo šetnje kroz selo. Još nekoliko laveža zavezanih pasa. Jedno istrčavanje nezavezanog i iskeženog. Još dva zevanja i protezanja belih mačaka u dubokom hladu.

 Pred manastirom sretosmo starog monaha. Ide iz livade sa punom šoljom divljih jagoda. Uz pozdrav, uđe lagano u dvorište, u takođe dubok hlad.  Nismo mu bili preterano interesantni.

Zatekosmo i automobil u hladu...vrlo sazrelog crnog duda! E , stomak da te zaboli! Morao sam još malo...



Sutradan iz stana, nešto oko podne, opazih tamnu senu na simsu prozora. Sa sruge strane stakla gledao me golub!

Najpre ostadoh u mestu, bez pokreta, a onda krenuh lagano ka njemu. Bio je sive boje i samo je nezainteresovano podigao krila, prhnuvši  u vazduh. Možda ga je poslao njegov crni brat, sa Vukana? Da kaže da je živ i zdrav? Da je našao svoju kućicu, da ne brinem?

Ne, ne brinem. Znam da je živ i da će još dugo  crnim krilima da seče vazduh i živahnim očima da posmatra ljude kako mu prilaze i čude se lepoti ljubičastog presijavanja. Kao da kaže:

-E moj druže! Bilo je i gorih vremena...



Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

четвртак, 15. јун 2017.

Grijesi





Imaš li i jedan razlog za bijeg,

Ili si otišla samo iz čistog hira?

Bilo je sunce ili je padao snijeg,

Nikako od tada da nađem mira.



Znaš li da sa tobom je otišla muka,

Koju je cijedio iz mene đavo?

Ostala je podignuta, crna ruka,

Kojom sam doticao samo plavo.



Bježi sad! Hajde idi, odlazi!

Sa tobom nestaju i moji grijesi.

Tako će i đavo prestati da plazi,

Račvasti jezik izgrižen odnesi.



Kad stigneš tamo gdje ništa ne boli,

Podigni glavu i ispravi ramena.

Pogledaj koliko te sjena voli,

Pogledaj kakva to dođoše vremena.



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović




среда, 14. јун 2017.

Ćutanja



Ćutanja su duga i hladna,

I vječnost razvlače po duši.

Tišina je potpuna i skladna,

Dok neizgovorena riječ je ruši.



Ne vidimo se i ne čujemo u zoru,

U polumračnoj sobi si, u uglu.

Prilaziš odškrinutom prozoru,

Svaki pokušaj riječi, izvrgavaš ruglu.



Tišina raste kao puzavica,

Ćutanje remeti iskidani slog.

Maska otpada sa ukočenog lica,

Sve vještačko, spalo je i sa mog.



Ćutim, a riječi mi peku grlo,

Ćutiš, a otrov otiče kroz suze.                                                                                                                

U nama je sve valjda umrlo,

Tišina nam i zadnju riječ udavi i uze.



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

понедељак, 12. јун 2017.

Jedno mjesto



Na mjestu gdje se dodiruju priče,

Volim da legnem i malo ćutim.

Da gledam na koga riječi liče,

Nečije lice da malo naslutim.



Nije mi teško ni kad se pojavi oblak,

Iznad krovova kad hoće kiša,

Ni kad začujem tvoj korak lak,

Nije mi teško, kad sve se utiša.



Samo se ispod kose naježim,

Utrnem, kao da kreće narkoza.

I ako sam htio, neću da bježim,

Jer čarobnjaci ne bježe iz Oza.



Želim da sretnem jednu Alisu,

Kako upravo izlazi iz zemlje čuda.

Da neko na kraju navuče kulisu,

Da me zapahne osmjehom, mala luda.



Čekaću ispod krovova dok kiša se cijedi,

Dok noge mi štrče iz mutne barice.

Čekaću, dok ne postanemo sijedi,

I sve dok nam priča ne ozari lice.



Ako neko prepozna to mjesto,

Neka ćuti i čuva ga za sebe.

Svoju Alisu neka podigne na prijesto,

Ja sam već odavno, tu stavio tebe.



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović