Приказивање постова са ознаком suze. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком suze. Прикажи све постове

уторак, 17. новембар 2026.

Kad odeš





Kad prođeš tim nogama
Sve se utiša i potpuno stane
I ptice se prepuste drogama
Kad prođeš i šuma brzo plane
Kad te noge izvučeš iz beskraja
I kreneš čupati, lomiti asfalt
Ja samo provirim kao miš iz kraja
U glavi brzo puca, počinje rat
Kad te noge doneseš do mog praga
Ja otvorim vrata, skinem ih, razvalim
Bože, koliko si mi draga
Skoro zaplačem, zabalim
Kad te noge donesu meni
Radujem se, ruke mi se tresu
Koljenom iskorači, kreni
Stopalom zgazi ovu blesu
Kad me zgaziš, uradi to dvaput
Da budeš sigurna da me nema
Samo se osvrni, onako, usput
Pogledaj gore! Nebo drijema
Kad odeš tim nogama
Dugačkim ko sudski proces
Suze podnesi, kao dama
Ponesi i sav moj bijes

Kad odeš...

Dopisnik iz Depova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 30. јун 2026.

Kamena nizbrdica




Beskrajni govori

Izmišljene priče


Duboka sjajna forma

Budalastih likova


Genijalno ludilo

Grubog sagovornika


Rasadnik dosade

Potpuni gnjavator

Vulgarna doza čoveka


Skupocena jeza

Niz kičmu

Sablasna pojava

Lošeg popodneva


Podbulo lice

Poznate crte


Tihi plač u mraku

Obrisane suze

Sa belog obraza


Ulica proštepana svetlima


Zalazak sunca

Preko kovrdžavih planina


Zrikavci pevaju

Nepristojne pesme


Dan se sakrio

U široke rukave

Jedne iznošene

Ludačke košulje


Noć se spušta lagano

Kamenom nizbrdicom


Nažuljane misli

Naglo skočiše

Kroz poluotvoren prozor


Besmislica razdvaja

Skupljene obrve


Ispod očnih kapaka

Vuče se mesečina...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 8. април 2026.

Ujed košave




Košava grize uši, naoštrenim zubima.

Tera te da se pogneš.

Da se pokloniš njenom veličanstvu.

I nije te nimalo sram.

Sagneš glavu i ideš svojim poslom.

Malo oči ovlaže i pocrvene.

Kao da ćeš, ne daj bože, zaplakati.

Ali ne!

Ti nikad ne plačeš.

Barem ne javno.

Možda ponekad među četiri zida.

Znaju zidovi.

Ko im još veruje.

Nego, košava će stati.

Ugasiti se.

Neki ljudi su i dalje pognuti.

Da nije neka bolest kičme?

Omekšala?

Okoštala?

Nije utvrđeno.

Nagađa se.

I oči su dole.

Spušten pogled.

Šta ćeš!

Izdržaće se nekako.

Reka ponizno ponire.

Izvor je na svetloj strani...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 23. децембар 2025.

Namršteni decembar




Na krovovima zgrada čučali su golubovi.

Sivilo repate magle upijalo je sunčevu svijetlost i gušilo  u momentu.

Vazduh je titrao, hladan i obojen. Teško disanje. Dlake u nosu nadražene.

Vlaga u očima prerasta u suze.

Probijam se žurnim korakom ka vrhu ulice.

Automobili zakrčili trotoare. Automobili zakrčili ulice.

Kolone stoje u mjestu. Kolone gmižu.

Nervozni vozači nervozno trube.

Sa usana čitam psovke.

Na licima zategnut bijes.

Prolazim pored niza kontejnera. Rasuti su otpatci.

Vrane prave urednu selekciju hrane.

Potres na šinama. Savskom ulicom prolazi okićeni tramvaj.

Spomenik Stefanu Nemanji stoji ukočen od jutarnjeg mraza. 

Kola hitne pomoći jure nekud, ispuštajući opominjuće krikove.

Na raskrsnici semafor boji crveno. 

Stariji čovjek i ostarjeli pas, strpljivo stoje oborenih glava.

Osjećam kako se "zima našeg nezadovoljstva" prikrada i uvlači pod kragnu.

Ramenom se očešah o namršteni decembar.

Izvinite gospodine!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 18. јануар 2023.

Beznačajna forma





Noćas osjećam da se mijenjam
Smanjujem se u beznačajnu formu
Pomalo suvišan, sbijen u nebitan oblik
Kao neke stare, prastare brvnare

Satjerao sam smrt u ćorsokak
U uzak prostor za zvona u glavi
Za smirenog vrača u sebi
Dok je noć polako odmicala
Uplašena prvim zvucima svitanja
I čudnim pojavama na umornoj planeti
Koja odaje bol šaputavim vriskom

Težak pritisak stvarnosti se naslonio na jutro
Nadolazeća svijetlost se širila naglo
Skidajući mrak sa zidova kao šmirglom

Tiho sam roptao nesuvislu pjesmu
Samo meni poznatog takta
Usklađenu jedino sa gorkim suzama
Koje su lizale niz trepavice
Te zavjese nad umornim, usahlim očima

Novi dan je neočekivano upao u kadar
Prosto se prišunjao, sveže obojen sivilom
Spreman da pobjegne na prvi znak mraka
Neosetljiv na psovke iz ovih gnojnih usta
Ubalavljenih setom besprizornih misli

Izbjeglica iz sopstvenih noćnih mora
Oštar zvuk režanja u mekanoj tišini

Mrzim noć dok odlazi, jača od mene... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 13. април 2020.

Sam sa sobom sudaren





Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.


Zaurlaj...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


уторак, 31. март 2020.

Ispitujem mrak šupljim rogom






Ako se riječ otkine i padne,
Ako iz oka iscuri, sklizne.
Kapnuće kroz noći hladne.
Jezik će vreo da ih lizne!

Riječ je sva od kristala,
Kotrlja se preko kože lica.
Koliko duboko je propala?
Koliko tvrdoglavog kaprica!

Putujem sa milim bogom,
Na račvanjima idem pravo.
Ispitujem mrak šupljim rogom,
Đavolu u lice da kažem zdravo.

Kuda bih u ovo šugavo doba.
Na koji vrh da se pobodem.
Vrijedi li život pišljivog boba,
Kad sa naplatne rampe odem.

Ispitujem mrak šupljim rogom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 14. јун 2017.

Ćutanja



Ćutanja su duga i hladna,

I vječnost razvlače po duši.

Tišina je potpuna i skladna,

Dok neizgovorena riječ je ruši.



Ne vidimo se i ne čujemo u zoru,

U polumračnoj sobi si, u uglu.

Prilaziš odškrinutom prozoru,

Svaki pokušaj riječi, izvrgavaš ruglu.



Tišina raste kao puzavica,

Ćutanje remeti iskidani slog.

Maska otpada sa ukočenog lica,

Sve vještačko, spalo je i sa mog.



Ćutim, a riječi mi peku grlo,

Ćutiš, a otrov otiče kroz suze.                                                                                                                

U nama je sve valjda umrlo,

Tišina nam i zadnju riječ udavi i uze.



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

недеља, 8. јануар 2017.

Trnci u glavi



Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.

Nekako, naježih se od milja,
I zaigraše svi trnci u glavi.
Kao da sanjam, kao, nije zbilja,
I on je došao sa nama da slavi.

Digoh glavu i čelo prema nebu,
Lice mi mokro, ko da kiša pada.
Tople su misli i više ne zebu,
Suše se suze, zaljeva se nada.

Njegova ruka još mi je u ruci,
Stežem jako te pružene prste.
Tu su uvijek i kada sam u frci,
Uz molitvu danas neka se i krste.

Cijelog dana se obraćam njemu,
Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.
I sada je tu, prepoznat u svemu,
Drži me za ruku, jer poznaje mene.




Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 6. јул 2016.

Griva




Kosa ti  se  rasula u grivu,
U kovrdžavu gomilu, tako meku.
Nevino  ispravljaš svoju krivu,
I puštaš dane da neumitno teku.

Hajde, poigraj se i poniri suze,
Neka  blijesak iskrama trpi.
Uzdah mi upravo  iz duše uze,
Sva je pocjepana, ko da je krpi!?


Bijes izlazi kroz rupe,pore.
Pomislih, da li se tako može?
Sunce se smješi, moglo je i gore!
Gledam te iz rezervisane lože.

Kosa ti se rasula…


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 14. март 2016.

Grijeh



Ponekad se sjetim usne,

Koja mi je najavljivala dan.

Onda ulazim u zone trusne,

I budi me prosanjan, plavi san.



Uvijek te vučem prema sebi,

Saplićem se niz tvoje grudi.

Noktima me jutros izgrebi,

Dok curi krv, ostani, tu budi!



Ponekad nešto propustim,

Neku tešku riječ, rečenicu.

Brzo ti oči iskopam i zaustim,

Ime koje čuvam pod ledenicu.



Ponekad se budim sa krikom,

Strah iz mene izbija, smrdi.

Ščepam te, nedam te nikom,

Ljubi me, kidaj me, samo budi!



Uvijek ili samo jutros te želim,

Dok suze se cijede niz  prozor.

Sa budnim noćima te dijelim,

Potpunu pažnju, potpuni  pozor.



Ponekad ti sretnem osmjeh,

Zajedno pretrčavamo ulicu.

Sjetim se da po tebi bijeh,

Da sam ti ostavio trag na licu.



Uvijek kad hoću brzo umrijeti,

Viknem, izbacim životinjski glas!

Onda mi tvoje tijelo zaprijeti,

Ako me dotakneš, ubićeš  nas.



Ponekad kreni, bani, prikradi,

Baci mi u lice grijeh sa krila.

Ponekad mi srce isčupaj, ukradi,

Ponekad budi sve što si bila.



Baci mi u  lice grijeh…

Baci mi u lice…

Baci mi…

Baci!

Dopisnik  iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović