Приказивање постова са ознаком trnci. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком trnci. Прикажи све постове

четвртак, 27. новембар 2025.

Trnci




Selo leži na grebenu. Blagi bregovi ga šire u nedogled.

Otvoren vidik. Plodna zemlja.

Pod suncem blešti zelenilo. 

Jedna smokva se hvali plodovima, naginjući se ka staroj jabuci.

Sve su već sazrele i opale, a polako za njima kreće i lišće.

 Kokoške se rakole po susednom dvorištu.

Petao bučno uspostavlja red.

Đina pomno prati sva dešavanja, podižući uši na svaki jači zvuk.

Grlice su uporne u svojim refrenima.

 U dolini odzvanja rika krave. 

Vreme je za ručak. To potvrđuje i glasan lavež nekog psa.

U trenutku se sve potpuno utiša.

Grmljavina aviona se polako gubi u pravcu sletanja.

Mrkozelena jela se njiše u taktu povetarca.

Pred očima se razliva ravnica. Po njoj hodaju mali ljudi. 

Trnci se penju uz kičmu.

Krenuo je vetar sa Save...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

уторак, 21. април 2020.

Zaplešimo





Hajde, zapleši sa mnom,
Držaću te čvrsto oko struka.
Okreni se još jednom za mnom,
Dok me ne prođe ova frka.

Hajde, zakovitlaj nogama vazduh,
Besprekorno napravi okret.
Ruka mi klizi po kosi, kao duh,
Tijelo uz tijelo, neka sam proklet!

Privlačim te, lice uz lice,
Osjećam dah po vratu, svuda.
Po glavi, kao da hvatam svice,
Pritjeran trncima, nemam više kuda.

Hajde, još korak napravi,
Ja ću ka tebi dva, tri.
Hajde, na srce me prikucaj, stavi,
Pa onda u pirueti sa mnom umri.

Kad nam se koljena dodirnu,
Kao da me đavo odnosi.
Samo još oko odozdo zvirnu,
I svojom zelenom me pokosi.

Prije nego nestanemo u zrak,
I trnci nas obore sa nogu,
Skupa ćemo zagrliti mrak,
I izložiti se pogledu Bogu.

Hajde, zaplešimo...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branisla
v Makljenović

среда, 11. март 2020.

U redu je, ko fol...



U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


недеља, 8. јануар 2017.

Trnci u glavi



Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.

Nekako, naježih se od milja,
I zaigraše svi trnci u glavi.
Kao da sanjam, kao, nije zbilja,
I on je došao sa nama da slavi.

Digoh glavu i čelo prema nebu,
Lice mi mokro, ko da kiša pada.
Tople su misli i više ne zebu,
Suše se suze, zaljeva se nada.

Njegova ruka još mi je u ruci,
Stežem jako te pružene prste.
Tu su uvijek i kada sam u frci,
Uz molitvu danas neka se i krste.

Cijelog dana se obraćam njemu,
Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.
I sada je tu, prepoznat u svemu,
Drži me za ruku, jer poznaje mene.




Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović