Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Put ka nebu

U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Trnci u glavi

Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.

Nekako, naježih se od milja,

I zaigraše svi trnci u glavi.

Kao da sanjam, kao, nije zbilja,

I on je došao sa nama da slavi.

Digoh glavu i čelo prema nebu,

Lice mi mokro, ko da kiša pada.

Tople su misli i više ne zebu,

Suše se suze, zaljeva se nada.

Njegova ruka još mi je u ruci,

Stežem jako te pružene prste.

Tu su uvijek i kada sam u frci,

Uz molitvu danas neka se i krste.

Cijelog dana se obraćam njemu,

Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.

I sada je tu, prepoznat u svemu,

Drži me za ruku, jer poznaje mene.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Srce

Ništa dok ne zapjeva vuk,
Pa se od pjesme zamrzne led.
Pa se vjetar razgalami uz huk,
Ništa dok ne pocrveni i blijed.

Neko na oslikan prozor kuca,

Neko traži malo topline uz peć?

Možda od mraza drvo puca,

Možda nas zima zagrlila već?

Otvori srce kao prozor, širom,

Pusti nek se neko grije u njemu.

Onda ga pusti nek ode s mirom,

Pogledom potraži trag u svemu.

Ako tad ne bude nikakvog traga,

Zatvori prozor, da ne izađe duh.

Srce će kucati zbog velikog blaga,

Ako ne zatvoriš ti, zalupiće propuh.

Otvori srce kao prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Lijepe riječi

Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.

Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.

Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.

Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.

Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.

Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.

Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.

Daj, zaključaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović