Приказивање постова са ознаком molitva. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком molitva. Прикажи све постове

уторак, 19. септембар 2023.

Lanci



Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 7. фебруар 2023.

Ukočeno lice







Sklanjam se sam sebi sa puta
Piljeći kroz prozor u tuđi mesec
Razapet između molitve i psovke
Lica ukočenog i modrozelenog
Velikih očiju ispod naborane kože

Otkud da znam šta se dogodilo
Ovom svetu što uporno rađa mrtve
Gubeći krv kao nabujale reke

Dok blagost vremena tiho klija
Putujem u središte besmisla
Sa zadatkom da to dugo traje
Da nosim svet na krivim leđima
Naslikan oštrim tamnim bojama
Potpuno mutan pred očnim kapcima

Miran je, večan i hladan, taj mesec
Sa njim dočekujem svilena jutra
Terajući ohole misli iz uzdržane glave
Misli demonske, slobodne, gorke
Sa lica zgrčenog grehom
Autoportret zaklonjen crnim ogrtačem
Srebrni kavez za pozlaćenu bedu

Sklanjam se sam sebi sa puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 30. јун 2020.

Beskrajna mjera



Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gde god ga sretnu i vide,
Rađa  se jedan bolji svijet.

Voli darove i  rado ih prima,
Život podstiče na obilje.
U njemu je i ljeto i zima,
Sve je u njemu poklon zbilje.

Danas je dobio sunčevu svjetlost,
Proljećni pljusak i cvrkut ptice.
Na čas je zima, njezina svetost,
Prvim  mu snijegom umila lice.

Za uzvrat je dao pažnju i nježnost,
Zahvalnost  kao krila širi.
Ušao u srce kao drag gost,
I ostao tamo da zauvjek miri.

Znao je da jeste, iako ne hoda,
Da sve vidi, iako ne gleda.
Znao je da život je kao voda,
U običnoj čaši, sa dodatkom meda.

Kad god da dodje, on stiže na vrijeme,
Čekanje donosi  duboku vjeru.
Sa srca skida i najteže breme,
Sebe postavlja u beskrajnu mjeru.

Kud god da ide,
Nosi molitvu i cvijet.
Gdje god ga sretnu i vide,
Radja se jedan bolji svijet.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

недеља, 8. јануар 2017.

Trnci u glavi



Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.

Nekako, naježih se od milja,
I zaigraše svi trnci u glavi.
Kao da sanjam, kao, nije zbilja,
I on je došao sa nama da slavi.

Digoh glavu i čelo prema nebu,
Lice mi mokro, ko da kiša pada.
Tople su misli i više ne zebu,
Suše se suze, zaljeva se nada.

Njegova ruka još mi je u ruci,
Stežem jako te pružene prste.
Tu su uvijek i kada sam u frci,
Uz molitvu danas neka se i krste.

Cijelog dana se obraćam njemu,
Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.
I sada je tu, prepoznat u svemu,
Drži me za ruku, jer poznaje mene.




Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 8. новембар 2016.

U lavirintu

 


 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović