Ukočeno lice

Sklanjam se sam sebi sa puta
Piljeći kroz prozor u tuđi mesec
Razapet između molitve i psovke
Lica ukočenog i modrozelenog
Velikih očiju ispod naborane kože

Otkud da znam šta se dogodilo
Ovom svetu što uporno rađa mrtve
Gubeći krv kao nabujale reke

Dok blagost vremena tiho klija
Putujem u središte besmisla
Sa zadatkom da to dugo traje
Da nosim svet na krivim leđima
Naslikan oštrim tamnim bojama
Potpuno mutan pred očnim kapcima

Miran je, večan i hladan, taj mesec
Sa njim dočekujem svilena jutra
Terajući ohole misli iz uzdržane glave
Misli demonske, slobodne, gorke
Sa lica zgrčenog grehom
Autoportret zaklonjen crnim ogrtačem
Srebrni kavez za pozlaćenu bedu

Sklanjam se sam sebi sa puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Flert umova

 

Ova bliskost ne ide dalje
Flert umova je opasna igra
Iscrpjelo iskustvo poruku šalje
Rob u glavi ili nemirna čigra

Sastajemo se kao zavjerenici
Sa zamornom maskom žrtve
Trenutkom spojeni vjerenici
Hladnoćom pokazujući na mrtve.

Iz ljuske stišanosti teče grub glas
Zarazan smjeh i dvosmislenost riječi
Čupajući kosu ne čupamo ni vlas
Ničeg u krvotoku da nas izliječi.

Bespomoćna apatija napada snažno
Ovi putevi vode do vrata ludnice
Osjećaj sažaljenja navire lažno
Kao nevin osmijeh kod zrele bludnice.

Ptica si koja gleda u palacavi jezik zmije
Zamrznut  pokret pojačava utišani zvuk
Tijelo nam samo grub vjetar dotaći smije
U iskeženim zubima prepoznaje se vuk.

Otrgnuta si od božanskog sklada
Poseban svemir stvoren iz agonije
Iz tog, na vrijeme porušenog grada
U kojem srušen je stub, ali sram nije

Goriš u praskavom sjaju zvijezda
Ne sudi o meni dok te strah tjera
Ćutanje već popunjava naša gnijezda
Besmisao stiže kad odlazi vjera

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović