Podloga za osmeh

Nebo je sivo. Dobra podloga za osmeh.

Zgrade smežurane. Kao da su se povukle u sebe.

Jedino golubovi prave razliku, od ljudi zaspalih.

 Od ljudi mrkih pogleda.

Oblaci sa maglom zajedno jašu.

Pritiskaju ovo parče zemlje kao neka moćna presa.

Boli me glava. Piljim kroz prozor.

Ulica se leno proteže. 

Dugačka i umorna od neprestane kolone automobila.

Škripa kočnica, sirene, psovke. 

Golubovi se rasprše, pa se vrate.

Mrvice privlače celo jato.

Vrane nadziru nebeska kretanja.

Vreme se nekako ukočilo. Stalo. 

Sumnjičavo posmatra ono juče.

Pamtim neke prošle dane. I šta sa tim!?

Hladno je, dok januar izdiše u krilu februara. 

Ne pomaže reanimacija.

Imam poverenje u februar.

Jako vuče povodac u pravcu marta.

Osećam nešto skriveno. Njušim tajnu proleća.

Otvaram prozor i dišem punim plućima.

Vazduh je divno zagađen.

Na licu se pukotina otvara u osmeh. 

Na čelu istetoviran oglas:

Prodajem januar

Malo korišten

Cena po dogovoru...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne prelazi mi put

Hodam u tuđim cipelama

Osjećam bol u cijelom tijelu

Bože kako sam umoran

Bez čekanja idem kući

Ne dodiruj me

Ne prelazi mi put

Hodam u teškim cipelama

Koža je zguljena

Krv je zgrušana

Čekam jutro

Iskidan kao oblak

U komadima sam

I samo ih vjetar

Ponekad spaja

Na tom putu

Punom sijena

Sa mnom je moj pas

Ide i ništa ne pita

Ne prelazi nam put

Upravo je svanulo

Mom psu i meni

Odosmo negdje

Gdje cipele nisu tuđe

Tamo gdje tabani i šape

Imaju dovoljno prostora

Da gaze svojom stranom

Tamo gdje zvoni pjesma

Gladna slobodnog uha

Sa kojeg trepere zvijezde

Kao srebrne minđuše

Gazimo čvrsto

Moj pas i ja

Ne okrećemo se nazad

Dan se otvara pred nama

Koraci imaju ritam

Kao srce kad skače

Neke grube šake

Grabe me za vrat

Dave me

Dok se nebo 

Lomi kao staklo

Moj pas laje i reži

Na moje demone

Kezi svoje zube

Njegove strahove

Ja tjeram šapatom

Milujem mu glavu

Mom dragom psu

Idemo dalje

Nepoznat je svijet

Sada lajem ja

I režim glasno

Moj pas mi liže ruke

Koje podižem visoko

U vazduh

Kroz koji pucam psovke

Čovječe ne prelazi put

Kojim gazimo

Moj pas i ja

Jer nemamo milosti

Za đavolja posla

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ukočeno lice

Sklanjam se sam sebi sa puta
Piljeći kroz prozor u tuđi mesec
Razapet između molitve i psovke
Lica ukočenog i modrozelenog
Velikih očiju ispod naborane kože

Otkud da znam šta se dogodilo
Ovom svetu što uporno rađa mrtve
Gubeći krv kao nabujale reke

Dok blagost vremena tiho klija
Putujem u središte besmisla
Sa zadatkom da to dugo traje
Da nosim svet na krivim leđima
Naslikan oštrim tamnim bojama
Potpuno mutan pred očnim kapcima

Miran je, večan i hladan, taj mesec
Sa njim dočekujem svilena jutra
Terajući ohole misli iz uzdržane glave
Misli demonske, slobodne, gorke
Sa lica zgrčenog grehom
Autoportret zaklonjen crnim ogrtačem
Srebrni kavez za pozlaćenu bedu

Sklanjam se sam sebi sa puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kovitlac

 

Negdje u dnu zatrpane svijesti, krčkaju mi misli kao u kotlu.

 Pomračenje donosi umor i spuštanje zavjese od trepavica.

 Oči, taj odsjaj duše, stekoše trenutni mir. Kovitlac se smirivao pod naletom vjetra sa planine. 

Sjedeći na zemlji, tvrdoj od predugog posta, osjećam nadolazeću studen. 

Čvrsto šakama stegnuh koljena i podmetnuh ih pod bradu. Sada je sve kako treba. 

Može cijeli svijet da se sruši, ali glava će ostati na istom mjestu, tvrdoglavo odbijajući da pukne. 

Mrak lagano pušta svoje kandže, cijepajući ostatke dana u otupjelu svijetlost. Bujica gubi snagu.

Mjesec me dotiče izdaleka, srebrnim rukama, ispunjavajući čamotinju, svježe poorane pustinje.

Podrugljiva tama mi opsjeda savijena leđa. Vidik mi je potpuno zaklonjen. 

Ko sam, šta sam, odakle sam...

Psovka cijepa tišinu na dronjave trake. Mogu li se pokrenuti, pobjeći, nestati? Moram.

Prkosno se unosim sam sebi u lice, očekujući brzi odgovor na karavan pitanja.

Frkte neizgovorene riječi, kao strelice otrovnih vrhova. 

Svaki pokušaj odgovora je ravan srčanom napadu. U grlu narasta nešto kao ratni poklič. 

Ne, to je samo skupljeni ispljuvak nataložene strasti, koji traži izlaz.

Prenuh se i pokrenuh. 

Slušajući eho sopstvenih koraka, pođoh  neoznačenom stazom,

tamo gdje  čovječanstvo odavno trenira sunovrat...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Probušeni oblak

Guram uz brdo još jedan dan,
Ne gledam okolo, samo naprijed.
Bez čuđenja i mrzovolje.
Samo guram dalje, ne očekujući ništa.
I ne želeći otići -nigdje.

Samo neka potraje ovaj dan,
Ovakav kakav jeste, tmuran i siv.
Znamo se odavno nas dvojica,
Zato se i podnosimo bez mnogo psovki,
Koje ipak naviru  ponekad iz grla.

Umjesto psovke, otme mi se i krik,
Oštar, parajući sve do oblaka,
Koji se nadnio i sam tmuran,
Nad brdom koje me strpljivo čeka,
Da na miru izguram ovaj dan.

Nemoj probušiti taj oblak,
Ne gledaj ga i ti tako mrko.
Dovoljno je što ga ja bodem,
Ovim urokljivim očima,
Punim svjesti o sopstvenoj nemoći.

Pusti na miru sve i okreni se.
Idi na neku drugu stranu.
Vidiš li da je odzvonio sat,
Navijen prije mnogo vijekova,
Iz kojeg sipi pijesak, umjesto minuta.

Pusti i mene na miru, idi!
Kreni tamo gdje ja ne želim.
Ostavi sve te satove neka odzvone,
Sav pijesak ove pustinje,
Kojoj ni oblak ne može ništa pomoći.

Najbolje će biti da kreneš odmah,
Ne gledajući nikada iza sebe.
Samo idi ćuteci u minutama,
Dok neumoljivo sipaju pijesak,
Po mojoj glavi, njime zatrpanom.

Možda ću se sjetiti, jednog dana,
Kako su mi oči izvirivale kao gušter,
Iz pijeska vrelog i suvog,
Dok sam pokušavao uhvatiti,
Tvoj nestanak u probušenom oblaku.

Najbolje će biti da kreneš odmah...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zlatno trnje

Danas su vrištale ulice,
Eho je udarao betonski zid.
Neko mi je pogledom pljuvao lice,
Neko je ljepotom ugrijao vid.

Provukoh se tamom trotoara,
Pomalo iskrivljen, savijenih leđa.
Kroz šuplje cipele zaplovila je bara,
Začu se psovka dok drugoga vrijeđa.

Zablista sunce preko sive zgrade,
Napipa vrškom zraka ogradu balkona.
Dok vrane iz kante otpatke vade,
Na uglu iz sjene, pojavila se... ona.

Svijetlost je zlatnim trnjem probi,
Načas je podiže, rasplinu u zrak.
Načas mi očima oko zdrobi,
Svjetlost je načas potonula u mrak.

Ukopaše se noge, nikako da krenu,
Već je ruka ka ramenu pošla.
Iz nekog auta, sirena me prenu,
I već te nema...odakle si došla?

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Jahanje mraka

Koliko puta sam jahao mrak,
Tako ludački, da jutro preblijedi.
Tako brzo, da zastane i zrak,
Koliko puta, ali ništa ne vrijedi.

Na glavu dolijeću crne vrane,
Kljucaju kamenom sazdanu nadu.
Samo kroz rupice sunce da grane,
Na adresi u nepoznatom gradu.

Koliko puta sam ostao bez daha,
Trčrći ko pas za sopstvenim repom.
Koliko puta premro od straha,
Blagu kaznu činio svirepom.

Na oči se navlače teške magle,
Ništa ne vidim, samo malo čujem.
Ne smijem praviti pokrete nagle,
Samo jezik može, njime i psujem!

Koliko puta je čovjek u meni,
Odlučio da učini dobre stvari.
Koliko puta je ostao u sijeni,
Pomiren sa mišlju da polako stari.

Koliko puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović