Šta ako

   

Šta  ako ne moraš sve znati,

I nije sve tako bitno, važno.

Ne moraš uopšte lovorike brati,

I ne moraš se predstavljati  lažno.

Šta  ako cijeli  svijet  je na dlanu,

I možeš  da ga zgrabiš u mahu.

Ne moraš  puštati ni  suzu  slanu,

Nikako ne moraš  sve u jednom  dahu.

Šta  ako staneš  pored  rijeke,

A ispod vode  pastrmka pliva.

Ne moraš imati misli prijeke,

Pusti  nek pogled  se u nju sliva.

Šta  ako nešto ti  postane  sveto,

Ne moraš  puno misliti na  to.

Samo pusti  da  rodi se  ljeto,

Brzo će iz srca  nestati  blato.

Samo pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Aladin

Sjećaš li se, ja sam san,
Koji odavno sanjaš, želiš.
Pogledaj, sa brda klizi dan,
Razmisli sa kim ga dijeliš.

Kožu sam ti kožom ljubio,
Poderala mi usne, jedan dio.
Od bitaka, ovu sam izgubio,
Pod opsadom ja sam ti bio.

Ne osjećam ništa, a prsti traže,
Da se zapale i poskoče varnice.
I ovaj ujed nagovještava, kaže,
Hajde, pljuni mi sve to u lice!

Hajde ko leptir na mene sleti,
Hajde za ruku me povuci.
Hajde, nek ne bude zima ljeti,
Hajde, sunčaj se na mojoj ruci.

Sjećaš li se, ja sam iz vene,
Iscurio kao iz boce plin?
To curi Aladin iz mene,
Dok mi zabijaju pod nokte klin.

Hajde sleti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Iris

Odavno nisam osjetio miris,
Kad kosa ti u vazduh poleti.
Kao da me ošinuo Iris,
Kao da zimu pokriva ljeti.

Odavno nisam hodao po kiši,
Pustio da kapi klize po vratu.
Otpusti dah i po meni diši,
Zasviraj kraj objavljenom ratu.

Odavno nisam ušao u ulicu,
U kojoj te svi odavno poznaju.
Po graškama znoja na licu,
Da volim te, vide, sve doznaju.

Odavno me nisi pohodila noću,
Pravila pometnju u snovima.
Pogađala šta to ja hoću,
Skidala tu paučinu, novima.

Odavno sam tu, a ti si ista,
Kapi znoja nam dijele usne.
U duši ti je asfaltirana pista,
Moji avioni slijeću ti u sne.

Odavno sam tu... 

Dopisnik iz Džepova  Snova:
Branislav  Makljenović

Svijetlo i tama

Novi grad me noćas upija,
Nove svijetiljke bude pogled.
Sa novih lica osmjeh sija,
Nova pitanja idu u slijed.

Lako je ići putem ka dole,
Pustiti koljena da klecaju.
Kad je kraj, putovanja bole!
Na kraju, zar ne, ljudu jecaju?

Zaboravi odmah sve priče,
Koje su  napisale  davno,Jude.
I to ime, što neko ga sriče,
Neka tvoje novo ime bude.

Pusti tvrdo da bude meko,
Pusti nek svijetlo bude tama.
Neka te odmah zagrli neko,
Nikako noćas ne budi sama.

Ako te neko zamoli za ples,
Samo ovlaš nek oko zasija.
Neka usna oblikuje-yes,
Pa neka nestanemo, ti i ja.

Noćas nikako ne budi sama,
Dovoljan je ovaj usamljen slučaj.
Do jutra mi budi duboka jama,
Kad propadnem, ti je samo zaključaj.

Nikako sama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Snovi od paučine

Nešto se pomjera, koprca,

U jednom ćošku  zgroženog uma.

Neka misao kao snijeg frca,

Dok druga je otporna, kao guma.

U snove dolazi  svjetlost iz mraka,

I oblaže sve sivo i vrlo crno.

Kao da me probija njena traka,

Kao da sam na život uporno nasrno!

Snovi  su samo malo paučine,

Mada znaju biti vrlo jake niti.

Sa mene cure gadne izlučevine,

Možeš sa mene da curiš i ti.

Kada ugledam te oči boje bola,

Uštinem se za resicu uha.

Tu počinje moja glumačka rola,

Tu ćeš me prepoznati  kao duha.

Možda nisam spakovan u tvoj ranac,

Valjda ćeš morati nešto vaditi.

Ako propadnem u tvoj uski klanac,

Valjda ćeš me u njega  potpuno sabiti!?

Vrijeme je neumitna bolest,

Razvlači sve što oko vidi.

Iz glave se istopila svijest,

Iz vrhova prstiju nešto mi bridi.

Kada pomislim da ničeg više nema,

Dočeka me iz prirode vječiti šamar.

Tada vidim da nešto se sprema,

Nešto, što ulazi direktno u damar.

Kružim planetom , kao ptica,

Kao usamljeni , ubogi orao.

Sa  vrata mi je otpala zavezana žica,

Da je strgnem, nisam morao!

Koliko ljubavi  treba da se da?

Koliko, a da se malo i vrati?

Ko to za ljubav uopšte zna?

Ko je taj, jadnik, spreman da pati!?

Podno  kamena je mokro i hladno,

Pokušavam da  oči po malo zgrijem.

Poješću te noćas, veoma gladno,

U sebi,  tebi, noćas pravim prijem.

Poješću te noćas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Elegantne jahte

Ludaci hodaju sa praznim glavama
To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Čempresi se uzdižu okomitim granama,

Mjesec zatekoh u postupku blagog sijanja.

  

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi,

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte.

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi  voze neke  elegantne jahte.

Čudesan  prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod stijene.

Tom otvoru sve  htjelo  je da me vuče,

Dok  je dan  ubrzano promicao sjene.

Jesi li živa? Jesam li mrtav?

Pokretom noge razbijam pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drtav,

Udavljenu noć oblaže jeftino svitanje.

Svanulo je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Raskopčaj

Raskopčaj i skini laži,

Odbaci ih kao stari mantil.

Onda ih malo istinom ublaži,

Probaj! Neka to bude tvoj stil.

Raskopčaj i skini muku,

Baci je na pod, đonom je zgazi!

Onda veselo, pruži nekom ruku,

Neka ta ruka tvoju pomazi.

Raskopčaj i skini tugu,

Odbaci je na granu lipe.

Potom se nasmiješi drugu,

I zagrli ga kao pipcima sipe.

Raskopčaj i skini sa svega prah,

Pusti ga neka ide  vjetru u lice.

Osjećam da stao mi je dah,

Dok otpadaju laži, kučine i trice.

Raskopčaj..

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović

Grubo cvijeće

Predvečerje se oglasilo mukom,

Samo je pola mjeseca  bolo tamu.

Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,

Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!

Daju im sjaj samo moje svijeće.

Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,

Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni  je tvoj dodir kao oprost!

Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.

Sjećaš li se kako sam bio prost!?

Hraneći  nadu, dok snovi se ruše!?

Glasno  te zovem, tiho me imaš,

Ritam se kao virus zabio u  kukove .

Prestani da me, kao  klavir štimaš!

Odoh sa vjetrom da dozivam vukove.

Mekana stopala gaze grubo cvijeće…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović