Tačno u podne je otkucao sat,
Kazaljke ljube jedna drugu.
Sa ledenice kapi padoše niz vrat,
Nacrtaše po koži naježenu prugu.
Pretrčah ulicu, dok vozači bijesne,
U jednoj lokvi sprao mi se trag.
Na drugoj strani širok osmjeh blijesne,
Visoko nagazih na tramvajski prag.
Odmah do vrata, opušteno stoji,
Žena što nosi toplinu u oku.
Pogled koji tuđeg se ne boji,
Kao nož mi sjuri, u srce duboko.
U trenutku blijesak, varnice pršte,
Da li da prođem dalje ili stanem?
Da provjerim od koje je vrste,
Da u njen život, samo tako, banem?
Prođoh korak iza duge kose,
Osjetih miris finoga parfema.
Dodirnuh lokne što gravitaciju nose,
Smanjih se skroz, kao da me nema.
Na sledećoj stanici izašla je vani,
Noseći osmjeh nekom drugom.
Nijemo zamolih vozača-stani!
Potrčaše oči tramvajskom prugom.
Na raskrsnici je velika frka.
Nadiru ljudi kao brza rijeka.
Nestade ona, a i očiju trka,
Jedan san ode, nek odlazi, neka...
U jednoj lokvi sprao mi se trag...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
