Ne prelazi mi put

Hodam u tuđim cipelama

Osjećam bol u cijelom tijelu

Bože kako sam umoran

Bez čekanja idem kući

Ne dodiruj me

Ne prelazi mi put

Hodam u teškim cipelama

Koža je zguljena

Krv je zgrušana

Čekam jutro

Iskidan kao oblak

U komadima sam

I samo ih vjetar

Ponekad spaja

Na tom putu

Punom sijena

Sa mnom je moj pas

Ide i ništa ne pita

Ne prelazi nam put

Upravo je svanulo

Mom psu i meni

Odosmo negdje

Gdje cipele nisu tuđe

Tamo gdje tabani i šape

Imaju dovoljno prostora

Da gaze svojom stranom

Tamo gdje zvoni pjesma

Gladna slobodnog uha

Sa kojeg trepere zvijezde

Kao srebrne minđuše

Gazimo čvrsto

Moj pas i ja

Ne okrećemo se nazad

Dan se otvara pred nama

Koraci imaju ritam

Kao srce kad skače

Neke grube šake

Grabe me za vrat

Dave me

Dok se nebo 

Lomi kao staklo

Moj pas laje i reži

Na moje demone

Kezi svoje zube

Njegove strahove

Ja tjeram šapatom

Milujem mu glavu

Mom dragom psu

Idemo dalje

Nepoznat je svijet

Sada lajem ja

I režim glasno

Moj pas mi liže ruke

Koje podižem visoko

U vazduh

Kroz koji pucam psovke

Čovječe ne prelazi put

Kojim gazimo

Moj pas i ja

Jer nemamo milosti

Za đavolja posla

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Osedlani trenuci

Dostojanstvene utvare 

Dolaze sa juga

Zvuk koraka  čujem kožom

Vrisak upijam kosom

U mirnu sobu punu mraka
Potonulo je blijedo lice

Ostajem nepomičan ispred golih vrata
Neuspešan  pokušaj nevidljivosti
Oživljeni duh u predvorju straha

Ali sada znam bolje

Znam da nema ničega
Osim tišine i nekoliko kapi znoja

Na istom, blijedom licu
Dok prolaze osedlani trenuci

Galopom na sočni pašnjak
Skroz do virtuoznog ludila

Do mrkih snova uz svijetlost lampe
I nekoliko pauza u centru stida

Sa pogledom na zapuštenu verandu
Utočište jednog bijelog goluba

Kome se boja otkrivala
Pri kratkoj svjetlosti
Uspaničenih svitaca

Koji su skakutali kroz zrak
Kao varnice zapaljene duše...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ukočeno lice

Sklanjam se sam sebi sa puta
Piljeći kroz prozor u tuđi mesec
Razapet između molitve i psovke
Lica ukočenog i modrozelenog
Velikih očiju ispod naborane kože

Otkud da znam šta se dogodilo
Ovom svetu što uporno rađa mrtve
Gubeći krv kao nabujale reke

Dok blagost vremena tiho klija
Putujem u središte besmisla
Sa zadatkom da to dugo traje
Da nosim svet na krivim leđima
Naslikan oštrim tamnim bojama
Potpuno mutan pred očnim kapcima

Miran je, večan i hladan, taj mesec
Sa njim dočekujem svilena jutra
Terajući ohole misli iz uzdržane glave
Misli demonske, slobodne, gorke
Sa lica zgrčenog grehom
Autoportret zaklonjen crnim ogrtačem
Srebrni kavez za pozlaćenu bedu

Sklanjam se sam sebi sa puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ti si mnogo vode...

Oderana mi je koža

Eno je, visi na ogradi

Muhe pljuju usirenu krv

Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi

I srce mi nešto, bezveze tuče

Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka

Sila koja pomjera kamenje

Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati

Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva

Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove

Nemoćan sam, ne prilazim ti

Jer su putevi zgrušani od previše vremena

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Prostrana koža

 

Lomim preko  kolena važne odluke
Nosim se sa nedostatkom želje.
Kako isploviti iz ove mirne luke
Mogu li spasiti ono što život melje.

Odlazim svaki dan, stotinu puta
Na svakom početku vidim kraj
Celo moje biće još uporno luta
Pakao je jedino mesto za moj raj.

Odlazim i vraćam se, dok vreme trči
Kidam sa sebe ovu prostranu kožu
Razapinjem komade na kržljavoj smrči
Ostatak dajem na poklon oštrom nožu.

Savijen u krug kao bodljikava žica
Samog sebe žestoko bodem
Dok ne postanu krvave crte lica
Da me ni ptice ne poznaju, kad odem.

Sedim i ječim bez glasa, u sebi
Prsti sapeti pesnicom i bledi
Odlazim brzo, da ostao ne bi
Osećam da na ramenu mi đavo sedi.

Ne okrećem se, samo pravo hodam
U glavi su stršljenovi našli dom
Nemam više ništa da prodam
Stablo sam koje je pocepao grom.

Osećam da na ramenu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Silueta duha

 

Dolaziš mi u snove, kopajući rov,

Tunel, kojem ni ne slutim kraj.

Ponekad sam loš, mrzovoljan kov,

Želim da nestaneš direktno u... raj.

Mrviš me, prosto uvijaš mi kosti.

I kad ne volim te, ja te ne mrzim.

Bože, bože molim te, oprosti!

Lomiš me samo dodirom brzim.

Svitanja me bacaju u očaj,

Osjećam te, sasvim ispod uha,

Ili idi ili sve to što imaš, daj!

Da li si stvarna ili silueta duha?

Oštra kost se zabija u kožu.

Tijelo se uvija trpeći bolove.

Đavoli zauzimaju udobnu ložu,

Dok snijeg prekriva brda i dolove.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Poderana duša

Kao melem te stavljam i privijam,

Poderana duša ko krpa se cjedi.

U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,

Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči jednako bulje.

Okrajci mraka na sve strane.

Iz noći iskaču proklete hulje,

Ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,

Ježim se od toliko nježnog.

Moj dlan smatraš udobnom ložom,

Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,

Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.

Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,

Podavali uho zubu da ga grize.

Želja me obuzima, potpuno mori,

Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.

Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,

I mozak me boli, koliko si lijepa.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Snovi se vuku po dnu

Lijepa si kao lincura kraj kamena,
Nezaštićena i potpuno mrka, divlja.
Sa linije tvog lijevog, krhkog, ramena,
Iskra gladnog oka postaje sve življa.

Čuješ li noć, kako odzvanja prazna?
Vjerujem da nisi u dubokom snu?
U tebi se trvu vjerovanja razna, jer
Snovi se vuku ko olovo po riječnom dnu.

Tu sam ja, samo zagrebi ispod kože.
Iz sumnjivog sklada pružam ti ruke.
Ovu predstavu gledaš iz udobne lože,
Neko od glumaca je bačen na muke!

Dotakoh ti kosu, a miris me ujeda!
Na letećem ćilimu smo jedina posada.
Bilo  koji zvuk za uho je uvreda,
Sve ovozemaljsko odjednom je dosada.

Letimo na granici sa nebeskom plavom,
Odnekud, vodopad se čuje hukom.
Pod suncem mlataram polupraznom glavom,
U san propadam sa beskrajnom mukom.

Sve ovozemaljsko odjednom je dosada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kralj prokletog kraljevstva

Prijesna koža privlači roj muva,
Svuda se čuje njihovo zujanje.
Tvoj dah mi oko uha duva,
Osjećam žestoko brujanje.

Ti si carica izmišljene carevine!

Ja sam kralj prokletog kraljevstva.
Mirišeš gorko, na dim paljevine,
U nosu si mi, kao rijeka blaženstva.

Nešto si mi htjela reći?
Oko snima nagli pokret.
Rasteš kao cunami,sve veći.
U bezbroju sretnih, jedan je proklet!

Jastreb se hvali krilima,
Smireno maše, kao da plovi.
Dok gadove zoveš milima,
Ispod stopala ti krtica rovi.

Nešto si mi htjela reći...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Moj mrak

Oprosti mojim usnama.
Nalaze radost na mračnim mjestima.
Sav taj baršun od kože,
Duboko u sjeni lijevog uha.

Oprosti mojim željama.
Lete po nebu zakačene balonima.
Skrojene od nepromočivog platna.
Uveliko prkose poplavama nemogućeg.

Oprosti mojim sjećanjima.
Eno ih dole, razbijena se vuku,
Po dnu surove neprohodnosti,
Koristeći sva nedozvoljena oružja.

Oprosti mom jadnom egu.
Drznuo se da jedan balon naduva,
Do neslućenih razmjera običnog ludila.
Moje veliko JA je upravo puklo.

Čak ni njegov prasak nije ništa posebno.
U mrklom mraku, odlučno se gledamo,
Moj mrak i moje veliko JA.
Oprosti nama dvojici, u mrklom mraku...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Virus

Prolaziš mi kroz srce polako,
Kidaš predkomoru levu i desnu.
Prolaziš bez umora, sasvim lako,
Izlaziš na kožu, zgužvanu i presnu.

Čudesni organ daje ti krvi,

Čuješ li kako lupa, udara, tuče?
Poslednji otpor u meni mrvi,
Poslednji atom iz mene vuče.

Telom mi tutnji tvoj virus,
Sav se tresem i malo mi je muka.
Tupa strana je legla na tvoj brus,
Vrelu stranu je ohladila tvoja ruka.

Telom mi tutnji tvoj virus...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ispitujem mrak šupljim rogom

Ako se riječ otkine i padne,
Ako iz oka iscuri, sklizne.
Kapnuće kroz noći hladne.
Jezik će vreo da ih lizne!

Riječ je sva od kristala,
Kotrlja se preko kože lica.
Koliko duboko je propala?
Koliko tvrdoglavog kaprica!

Putujem sa milim bogom,
Na račvanjima idem pravo.
Ispitujem mrak šupljim rogom,
Đavolu u lice da kažem zdravo.

Kuda bih u ovo šugavo doba.
Na koji vrh da se pobodem.
Vrijedi li život pišljivog boba,
Kad sa naplatne rampe odem.

Ispitujem mrak šupljim rogom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pomalo blesav

Danas sam malo lud i to se vidi.
Elegantan hod ispod starog kaputa.
Ošišani potiljak crvenilom bridi.
Otežala noga usamljeno luta.

Blesava glava uvijek je na panju.
Bilo ko da je siječe, uvijek može.
Blesavu je posjećuju dusi i danju,
Može li se pobjeći iz te krute kože?!

Pomalo blesav i potpuno lud,
U svom naručiju sklupčan ćutim.
Iz sopstvenih ruku nemam kud,
Nečije opraštanje danas slutim.

Pitanje dolazi neumitno i jasno.
Sve što nosim svima sam i dao.
Da li je danas za sutra već kasno?
U juče je stalo sve što sam znao.

Bježi mi iz grla pocjepani glas!
Bacam kroz prozor ustajali mrak.
U glavi mi gori gromoglasni bas.
Halapljivo srčem zaleđeni zrak.

U svom naručiju sklupčan ćutim...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Polja ludila

Brazde umornih snova noćas orem.
Ralo se zabilo gore ispod zida.
Čak sam se nadao i nečem gorem,
Dok kožu mi tvoj kožni dodir kida.

Polako plovi pora po pori,
Dlaka niz dlaku klizi, ode...
Ništa me ne muči, više ne mori,
Tvoj nokat mi vrat još uvjek bode.

Ako osjetiš da polako blijediš,
To se jedan treptaj prikrao i gleda.
Kako preko uha neki trag slijediš,
I kako tim tragom u oko ti sjeda.

Osjećam kako ne dišeš, nestaješ,
Dok dan se pomalja, surov i jak.
Kosu ti milujem, u bezvremenu traješ.
U poljima ludim, crveniš  kao mak.

Vatrom satiri, oprlji, sprži!
Zubima kopaj rovove pod okom!
Odlaziš, noć te više ne drži.
Jutro je zapolovilo ustaljenim tokom.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Žuljaju me kosti...

Dolazi zima, sve je bliže mrak,
Ne znam u koju rupu da udjem.
Nimalo svijetla, ni jedan trak,
Nijednog glasa, ni u uhu tudjem.

Žuljaju me kosti u vlastitom tijelu,
Kroz kožu se vide stegnute žile.
Ne mičem se, gledajući u bijelu,
Smrt što donose nadnaravne sile.

Dolazi zima, guram glavu u čašu,
U koju je nasuto neko oštro piće.
Samo svoju imam,nemam neku našu,
Iz nje sa pićem, prosipam i biće...

Dolazi zima...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Iskrivljena prizma

Danas je dan, kad hodam gradom,
I pitam se, kog đavola tražim ovdje.
Prolazim pokislim ulicama, kradom,
Na kraju svake, slijep pogled bdije.

Ne vidim nikog i ništa ne tražim,
Osim malo prostora i svježeg zraka.
Samo hoću žestoku glad da utažim,
Glad što se kezi oštrim zubima mraka.

Tjesno mi je u ovoj sopstvenoj koži,
Pa cijepam sve što je skrojeno po mjeri.
Kidišu  ludaka horde, dok strah se množi,
Sva lica se keze, a pripadaju istoj vjeri.

Bojim se nadolazećeg primitivnog jada,
Što ulazi u krv, direktno kroz vene.
Kako to izbjeći,gdje  pobjeći i kada,
Kud god se okreneš, gad u tebe blene.

Na raskršću vrebaju čelične oči,
Gdje krenuti, dok strah grabi u desno.
Gazim na kočnicu, ali ništa više ne koči,
Sve je popucalo, svuda je užasno tijesno.

Gazim samo, a ne vidim kud hodam,
Prazna ljuštura, zategnute kože.
Na pijaci zalutalih, hoću sve da prodam,
I napokon odem, tamo gdje sve se može.

Ispod kapuljače je glava puna tjeskobe,
Smjenjuje se ravnodušnost i suzdržani bijes.
Kao pred prve nuklearne probe,
Odbrojavam od deset i počinjem ples.

Poznatim korakom grabim u tamu,
Skoro da trčim, kao bez duše.
Tamo gdje se ne vidi, ostavio sam samu,
Ozeblu misao, da svjetovi se ruše.

Još jedan okret, dok muzika svira,
Posmrtni marš sa ispucalim gudalom.
Još ovaj ples, nogama put bira,
Put do savršenstva, popločan budalom.

Jurišam svom snagom, na sve kapije,
Pjevajući pjesmu kojoj ne znam riječi.
Neka se samnom danas i Đavo napije,
Sutra će lično Bog da nas liječi.

Šta je to crno, što iz očiju vreba,
Sujeta, ego, prostor zaražen svijetom?
Tamo gdje idem, još samo korak treba,
Korak što odzvanja ovom planetom.

Danas je dan kad odlazim iz grada,
Očiju uprtih u vrh izlizane čizme.
Ispod kapuljače jedno ništa je sada,
Nastalo iz dijela besmislene prizme.

Šta je to crno, što iz očiju vreba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

POŽAR

Prolaze zvuci kroz glavu,

Čuje se koncert ptica.

Prsti češkaju kosu plavu,

Malo se spuštaju i  do lica.

Na licu osmjeh blijedi,

Dok oči svijetle ko svijeće.

Ako ih zatvoriš, poljubac slijedi,

Po kapcima ti par kapi slijeće.

Pramen kose mi golica rame,

Prstom ga savijam u spiralu.

Ispuštam pljuvačku, poput Lame,

Po dugačkom vratu, kao Ždralu.

Kažiprstom niz lijevu ruku,

Koža se ježi i blista.

U grudima, kao da dva srca tuku!

U glavi, kao da nema ništa.

Prsti putuju beskrajno, dugo,

Silaze putevima svile.

Ne znaju gdje, ni šta bi drugo,

Ni kakve ih to vuku sile.

Zaborav opušta nabrano čelo,

Gomila brige pada u ambis.

Tijelo leži na okupu, cijelo,

Noktima me grebeš kao Ris.

Otimam se ludačkoj težnji,

Da padnem u mekano krilo.

Ne opirem se užasnoj čežnji,

Malo je ostalo od onog što je bilo.

Tonem kao u živo blato,

I ne pokušavam da se čupam.

Tonem, ali ništa zato,

Sve dok ti se u osmjehu kupam.

Svaki zvuk je utišan, ćuti,

Dodir postaje bolno nježan.

I svaka pora se na drugu ljuti,

Dok širi se niz elastični gležanj.

Iskra je upalila vatru,

Već se čuje kako bukti.

Požari će da me satru,

Zvijer kreće da urla, hukti.

Plamen se uvija, po tijelu liže,

Pali se sve što je u meni suvo.

Potpuno si uz mene, ne može bliže,

Izgorjesmo skroz, u ovo doba gluvo.

Požar kovitla, ječi, puca,

Kao da gori šuma Bora.

Na vratima uma neko kuca,

Kao da se prišunjala zora.

Ne volim kad svitanje rani,

Pa me iz praha vraća u javu.

Volim kad zaspiš na mojoj strani,

Volim kad mirišem ti kosu plavu.

Miris paljevine i miris kose,

Mješa se sa mirisom bluda.

Na grudima sija par kapi rose,

Na koži znak da si po meni...svuda.

Ne želim da zaspim ni tren,

Želim da gledam kako ti spavaš.

Da nad glavom ti budem sijen,

A ti mojom željom upravljaš.

Jutro se već iscerilo, pljuje!

Gasi požar, smije se vatri.

Jutro nas ko Vrana kljuje,

Hajde ludo, jutros me satri!

Satrven, samljeven, lud na pola,

Smanjen na mjeru-nula, nula.

Volim kad po meni ležiš gola,

Ne volim, kad  od karata, raspadne se kula.

Jutro se iscerilo i pljuje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović